hrvatski

Marković i algebarska logika

Franjo pl. Marković se u svojoj Logici (iz ostavštine), nastaloj uglavnom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća, na više mjesta kritički osvrće na algebarsku logiku G. Boolea i W. S. Jevonsa. Booleov formalizam relativizira sa stajališta psihologijske ostvarljivosti pojmova i stvarne određenosti pojmova samim predmetima na koje se odnose (nagovješćujući time tzv. novu teoriju referencije). Jevonsovu opsegovnomu (ekstenzijskomu) pristupu logici suprotstavlja sadržajni (intenzijski). Smatra da se logika ne može svesti na načelo istovjetnosti, sudovi na jednadžbe, zaključivanje na supstituciju, nego da se mora proširiti teorijom tzv. stvarne indukcije (po uzoru na J. S. Milla), te da, polazeći od načela razložnosti, logika treba objasniti tvorbu pojma i referenciju njegovih sastavnih oznaka na isti predmet. Kroz to je Marković postavio ili dotakao niz pitanja koja su poticala rani razvoj moderne logike kao i neka koja su u središtu suvremenih logičkih diskusija.

Franjo pl. Marković; algebarska logika; G. Boole; W. S. Jevons; zakon izmjenitosti; zakon istovjetnosti; zakon raspodjeljivosti; logički stroj

nije evidentirano