Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Vlastela grada Dubrovnika 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva (CROSBI ID 8666)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Vekarić, Nenad Vlastela grada Dubrovnika 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva. Zagreb : Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 2011

Podaci o odgovornosti

Vekarić, Nenad

hrvatski

Vlastela grada Dubrovnika 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva

Dubrovački nobilitet vjerojatno je stvoren u jednom dugotrajnom procesu, koji je, naslonjen na tradiciju (autohtoni Raguzejci → epidaurski Romani → doseljeni Romani → doseljeni Slaveni), pratio ekonomsko-socijalni razvoj (luka → trgovište → središte provincije → etablirani grad), razvijao se usporedo s razvojem institucionalnih oblika vlasti (narodna skupština → priznavanje građanstva /cives/ → osnivanje vijeća → priznavanje plemstva /građanstva koje može sudjelovati u radu vijeća/ → zatvaranje vijeća /tj. potpuna zaštita vlasti i vlasništva kroz neprobojnost pristupa/), bio uvjetovan bogatstvom i motiviran zaštitom statusa (domaći vlasnici nekretnina → ozbiljni pretendenti doseljenici → potencijalni pretendenti stranci) i koji je velike poticaje dobivao teritorijalnim širenjima (Astarea, Elafiti → /Lastovo, Mljet/ → Pelješac → brdski dijelovi Astareje → Dubrovačko primorje → Konavle). Raslojavanje stanovništva odvijalo se u Dubrovniku spontano, pri čemu su bile odlučujuće dvije komponente: odnos između bogatijih i siromašnijih (cives - populus) i odnos prema došljacima kao potencijalnim pretendentima na imovinu (populus i cives - habitatores i forenses). Ta dva odnosa razrješavala su se na različite načine. Odnos cives - populus razrješavao se razvojem uprave, stvaranjem vijeća u kojima su cives ostvarivali dominaciju. Taj odnos se vremenom polarizirao. Sloj građana (cives) se kretao u smjeru formiranja plemstva, a puk (populus) je padao na razinu gradskog “servisa” ili gradske sirotinje. Odnos pučana i građana naspram strancima i doseljenicima (forenses i habitatores), pak, razrješavao se stvaranjem diskriminirajućih pravila. Najniža razina diferencijacije neminovno je bila bazirana na strahu od pridošlica i njihove moguće uzurpacije stečenih prava starosjedilaca. Oni koji su rođeni u gradu i smatraju se njegovim baštinicima, stavili su zid došljacima, koji su tu imali namjeru ostati. Put od stranca do pučanina ili građanina počivao je na asimilatornim mehanizmima, uz moguća statusna preskakanja. Status građanina mogao se zaslužiti, nekim pothvatom, ugledom stečenim kroz rad na korist zajednice, imetkom, ženidbom sa građankom. Što je grad bio manji, to je put od stranca do građanina bio lakši, a očitovao se u uključivanju došljaka u odlučivanje, u mogućnost sudjelovanja na “zboru”. Razvojem grada komplicira se način upravljanja. Odlučivanje na “zboru” građana postaje neefikasno, pa među građanima (cives) dolazi do sljedeće diferencijacije - onih, kojima je, zahvaljujući sposobnosti, ugledu ili bogatstvu, povjereno upravljanje i onih kojima to nije. Taj, “upravljački” sloj građanstva postepeno se počinje zvati plemićima (nobiles). Ne zna se kad su utemeljena dubrovačka vijeća. No, posve je izvjesno da završna struktura političke vlasti (knez - Vijeće umoljenih - Malo vijeće - Veliko vijeće) nije uspostavljena u jednom trenutku, već je imala nekoliko stadija. Sve do kraja 12. stoljeća izvori potvrđuju politički subjektivitet čitavog puka. Plemići (nobiles) se prvi put spominju u ispravi iz 1023. godine, no vjerojatno je taj sloj stanovništva postojao znatno ranije od prvog spomena jer su postojali i svi uvjeti za njegovo formiranje. Zemljovlasnička baza bila je stvorena kad se dubrovačka Komuna proširila na Astareju i Elafite, a to se dogodilo prije sredine 10. stoljeća. S druge strane, sam Grad već je bio dovoljno razvijen da je u operativnom smislu efikasna uprava bila nemoguća na razini cijeloga puka. Prvotna organizacija, koja je mogla imati samo dvije instance - gradsku skupštinu i glavara na čelu, morala je, dakle, znatno prije 1023. godine dobiti međuinstancu - vijeće koje će operativno provoditi odluke gradske skupštine (zbora). Razvoj je vjerojatno tekao “korak po korak”, prvo stvaranjem jednog tijela s političkim, upravnim i sudskim funkcijama (consules), koje će s razvojem grada postati preopterećeno, pa će se sudska, upravna i politička funkcija razdvojiti. Najbitnije političke odluke donosit će se u Vijeću umoljenih (Senatu, tijelu sastavljenom od mudraca, sapientes), a operativno će ih pripremati Malo vijeće, kao najvažnije upravno tijelo. Suci će se birati posebno i njihove nadležnosti će s vremenom sve više pripadati pravnoj, a sve manje političkoj ili upravnoj sferi. Posljednji korak bio je stvaranje Velikog vijeća, kojim je zapravo reducirana Gradska skupština, tj. svedena ne više na predstavnike svih gradskih domova nego samo na predstavnike elite. No, “Pučka skupština”, kao relikt zadržat će se sve do kraja 14. stoljeća (posljednji put se spominje 1394. godine) i sudjelovati u referendumskom odlučivanju o najbitnijim stvarima. Jedna od većih administrativnih reformi provedena je nakon što su Mlečani 1205. godine preuzeli vrhovništvo nad Dubrovnikom. Mlečani su postupno osigurali potpunu kontrolu izbora najviših tijela vlasti. Sam knez bio je Mlečanin. On je, kako govori Statut iz 1272. godine, od ljudi “podrijetlom i rodom iz grada Dubrovnika”, imenovao na godinu dana svog zamjenika, 5 sudaca i 6 vijećnika Malog vijeća. Malo vijeće, pak, zajedno s knezom, birao je sve ostale dužnosnike pa tako i Veliko vijeće. Opisani vjerojatni razvoj gradske uprave bio je paralelan, ali ne i sukladan s razvojem plemstva. Naime, gradska uprava se širila u skladu sa stvarnim životom, prateći potrebe rastućega grada za efikasnom organizacijom. Stvaranje plemstva, pak, bila je personalna statusna konzekvenca, obilježavanje “teritorija moći”, cementiranje stečenih prava. Stoga je razvoj plemstva kasnio za razvojem uprave sankcionirajući prošlost, dok je organizacija uprave izražavala sadašnjost. Zato je u razvoju plemstva bitna bila tradicija, “izvlačenje” prava iz prošlosti, koja će nadjačavati prava iz sadašnjosti. U tom svjetlu vjerojatno treba promatrati i epidauritansku tradiciju kod nekih, kasnije etabliranih vlasteoskih rodova, koja sugerira da jezgru plemićkih rodova čine epidauritanski izbjeglice. No, pouzdano to ne možemo znati. Čini se vjerojatnijim da plemstvo nastaje ipak nešto kasnije, tek nakon stvaranja prvog vijeća, a to je moglo biti možda u 8. stoljeću (kako sugerira tradicija) ili 9. ili čak i 10. stoljeću, kad je imenovanje (ili izbor) u vijeće moglo pružiti i onaj formalni razlog plemićke legitimacije. S obzirom na protočnost gradske skupštine, u koju su u početku ulazili i predstavnici čitavog puka, u vijeće su mogli biti imenovani (ili izabrani) i pripadnici rodova, koji su doselili i nakon epidauritanske katastrofe. Stoga je plemstvo već u začetku činilo konglomerat koji je reprezentirao cjelokupno tadašnje dubrovačko stanovništvo, u okviru kojega je dio, najvjerojatnije, doista i pripadao potomcima epidauritanskih izbjeglica, koji su onda tu činjenicu smatrali statusno relevantnom, držeći da bi trebali imati određene prednosti u odnosu na kasnije pristigle rodove. Iako nema sumnje da je moć elite vremenom rasla, prijelaz iz cives u nobiles, sve do zatvaranja vijeća u 14. stoljeću nije bio nepremostiva prepreka. On se nije odvijao pravnim mehanizmima nego ga je diktirao stvarni život. Građanin bi vjerojatno postajao plemićem onog trenutka kad bi kao predstavnik svoje casate bio pripušten upravljačkim funkcijama. Sve su naznake da je u trenutku zatvaranja vijeća 1332. godine, kad je “prohod” građanstva prema plemstvu postao nemoguć, vlasteoski krug činio vrlo visok udio dubrovačkog stanovništva. U trenutku zatvaranja vijeća 1332. godine, vlasteoski krug je vjerojatno brojio više od 1.700 osoba, u vlasteoskim kućama je živjelo oko 2.700 ljudi, a sam Grad približio se ili, možda, čak i dosegao broj od 4.000 stanovnika. Ovi brojevi pokazuju da je u trenutku zatvaranja vijeća vlasteoski krug premašivao 40% ukupnog stanovništva. Pribrojimo li služinčad, 2/3 stanovništva živjelo je u vlasteoskim kućama. Preostalu 1/3 stanovništva činili su pekari, mesari, postolari, krojači i ini obrtnici, trgovci. pomorci, zduri i soldati, poneki liječnik ili špičar, mahom sve doseljenici prve generacije (habitatores), osobe koje su činile gradski “servis” (puk) i koje se još nisu etablirale u Gradu tj. stekle status građana. Drugim riječima: dubrovačkom vlasteoskom krugu pripadali su zapravo gotovo svi dubrovački građani. Uzmemo li u obzir da je dubrovački nobilitet, bar prema dubrovačkoj terminologiji, postojao bar tri (a možda i pet) stoljeća prije zatvaranja vijeća, udio od preko 40% pripadnika vlasteoskog kruga može se objasniti otvorenim pristupom lokalnim funkcijama, odnosno u suštinskom poistovjećivanju dubrovačkog građanstva (cives) i dubrovačkog plemstva (nobiles). Dakako, razlika između cives i nobiles je postojala, ali vrlo tanahna. Kriterij po kojem je građanin postajao plemić mi danas ne znamo, nije pronađena nijedna odluka koja bi nam dala odgovor na to pitanje. No, možemo ga naslutiti. Plemić je vjerojatno postajao onaj građanin koji je bio pripušten u vijeće. Tog trenutka Dubrovčani bi ga počeli zvati plemićem, a ne više građaninom. Ono što je pritom izuzetno važno: status plemića nije bio uvjet za ulazak u vijeće. Pravo na sudjelovanje u vlasti imao je svaki građanin, a realizacija tog prava davala bi mu oznaku plemića. Drugim riječima: status građanina (koji istodobno nije plemić) bio je kratkotrajan - obuhvaćao je samo vrijeme koje je bilo potrebno da doseljenikov (habitator) sin postane predstavnik svoje casate (glava kuće) i kao takav bude pripušten u vijeće, odnosno, u puno rjeđim slučajevima, kad bi već sam doseljenik, zbog određenih zasluga, stekao status dubrovačkog građanina. Da vijeće nije bilo “ekskluzivni klub” nego se baziralo na predstavnicima svih građana ili predstavnicima svih casata, što je u stvarnosti gotovo stavljalo znak jednakosti između cives i nobiles, potvrđuje podjela Stonskoga rata (Pelješca). U podjeli svih novostečevina (Astareja, Dubrovačko primorje, Konavle), koje su se dogodile više decenija nakon zatvaranja vijeća, sudjelovali su uz plemiće i građani. Jedino u podjeli Stonskog rata, koja se zbiva u vrijeme zatvaranja vijeća, sudjeluju samo vlastela, a nema građana. Zašto? Odgovor je jednostavan: jer u vrijeme podjele Stonskog rata 1336. godine drugih građana osim vlastele uopće nema. Svi su imali status plemića. Jedini građanin, a da istodobno nije bio i plemić, kojem je dodijeljena zemlja na Stonskom ratu, bio je Vale de Abram iz Bara. Njemu je 1320. godine (vjerojatno zbog nekih zasluga) dodijeljeno dubrovačko građanstvo, no nikad nije postao plemić jer je bio doseljenik (habitator), a budući da nije imao potomaka plemićki status nije naknadno stečen. Potvrdu takvom razmišljanju daje i analiza kruga dubrovačkih građana okupljenih u bratovštini Sv. Antuna (tzv. antunina). Antuninski rodovi, svi osim onih koji pripadaju starim plemićkim rodovima koji su vremenom iz nekog razloga izgubili plemićki status (primjerice Dersa, Maxio, Menze), doselili su u Dubrovnik poslije zatvaranja vijeća. Zašto među njima nema rodova koji su doselili prije zatvaranja vijeća? Zbog toga jer su ti ranije doseljeni rodovi opisanim mehanizmom ušli u plemićki krug. Oni, koji su doselili kasnije, iako su bogatstvom i ugledom parirali vlasteli, zbog činjenice da je vijeće nakon zatvaranja postalo neprobojno, nisu mogli ući u vlasteoski krug, kao što bi ušli da su doselili stoljeće ranije. Bratovština Sv. Antuna zapravo je i osnovana kao supstitut, jedan vid “rezervnog plemstva”, koji sankcionira životnu realnost u skladu s novim pravilima. Drugim riječima: da nije došlo do zatvaranja vijeća ta bratovština vjerojatno nikad ne bi ni bila osnovana, a antuninski rodovi bili bi uključeni u patricijat. Kako ćemo terminološki razlučiti pojmove dubrovačkog plemstva i građanstva manje je važno pitanje. Slijedimo li suštinu stvari, dubrovačko plemstvo u pravom smislu postoji tek od trenutka zatvaranja vijeća. Tek tada vlastela dobivaju obilježje ekskluzivnosti, tek tada postaju prava elita. Do trenutka zatvaranja vijeća u Dubrovniku postoji građanstvo (građani s političkim pravima, koji mogu sudjelovati u vlasti) i puk (stanovnici, najčešće novodoseljeni, koji čine “servis” grada, koji još nisu stekli politička prava). Od trenutka zatvaranja vijeća postoji jedan sloj stanovništva više: plemstvo (građani s političkim pravima), građanstvo (građani koji će ugledom i imetkom vremenom steći status sličan građanstvu prije zatvaranja vijeća, ali bez mogućnosti sudjelovanja u vlasti, što će se onda supstituirati kroz članstvo u bratovštini Sv. Antuna) i puk, koje će imati iste karakteristike kao i prije zatvaranja vijeća. Ili, poštujemo li terminologiju starih Dubrovčana: dubrovačko plemstvo postoji i prije zatvaranja vijeća, ali je otvorenog tipa i apsorbira najveći dio stanovništva. Nakon zatvaranja vijeća dotad fluidni krug se konzervira, postaje ekskluzivan, gubi prirodni način obnavljanja i samim time na dulji rok stvara preduvjete vlastite propasti. *** O podrijetlu najstarijih dubrovačkih vlasteoskih rodova ne možemo gotovo ništa saznati na temelju primarnih arhivskih vrela. Samo oni vlasteoski rodovi koji su u taj krug ušli poslije početka 13. stoljeća mogu egzaktnim dokumentom potvrditi svoje podrijetlo. Tih rodova vrlo je malo: Basilio i Georgio doselili su iz Kotora početkom 13. stoljeća, Kotoranin Bucchia vlastelinom je postao 1336. godine radi zasluga u pridobivanju poluotoka Pelješca (1333.). Nekoliko rodova dobilo je status vlastele zbog zasluga za stjecanje Konavala, a da nikad nisu doselili u Dubrovnik i zapravo nikad nisu postala vlastela u pravom smislu riječi. Na koncu, znamo i podrijetlo najmlađih vlasteoskih rodova, agregiranih u vlasetoski krug u drugoj polovici 17. stoljeća. Slijedeći svoju tradiciju, ali i trendove drugih europskih gradova, vlastela je svoje podrijetlo objašnjavala antičkim korijenima. Epidauritanska tradicija bila je najjača i vezivala se uz preko 20 vlasteoskih rodova. Pričom o rimskoj kolonizaciji, na čelu s Pavlimirom (Radoslavom) Belom, koju je prvi donio pop Dukljanin, a za njim i dubrovački kroničari, objašnjeno je podrijetlo rodova 7 vlasteoskih rodova. Priču o dolasku salonitanskih građana u Epidaur ušla je u predaju samo jednog vlasteoskog roda. Nemali broj rodova vezuje se predajom i uz slavensko zaleđe Dubrovnika, pokazujući da je oslanjanje na slavensku tradiciju bilo ekvivalentno epidauritanskoj tradiciji, a znatno jače od rimske i salonitanske tradicije. Sličnost strukture migracijskih smjerova prema legendama vlasteoskih rodova, u usporedbi sa strukturom migracijskih smjerova iz kasnijeg vremena, utvrđenih na temelju pisanih vrela, sugerira da se legendama nije (u velikom broju) nastojao postići neki cilj nego da one doista govore o stvarnom podrijetlu rodova. Oba, vremenski vrlo udaljena istražena uzorka pokazuju da pet istih najjačih migracijskih pravaca čini oko 90% ukupnih migracija, a dosezi migracijskih silnica, očitovani u rijetkim migracijskim smjerovima, također pokazuju veliku podudarnost. Stoga se čini da se legende o podrijetlu vlasteoskih rodova, generalno, mogu smatrati vjerodostojnima što, dakako, ne znači da u pojedinačnom slučaju neka legenda nije bila i plodom mašte. A da među legendama ima izmišljenih, svjedoči različita tradicija kod onih rodova, koji su se vremenom prezimenom razdvojili, pa se izgubila svijest o njihovu zajedničkom podrijetlu. Konstrukcije su vjerojatno nastale u razdoblju od 13. do 15. stoljeća izopakom u okviru rodovske tradicije, neke i kasnije, u 16. stoljeću, pogrešnim spekulacijama samih kroničara. Nakon propasti Epidaura, dakle, novo središte, Dubrovnik, vjerojatno je bila mješavina (romanskih?, ilirskih?) starosjedilaca i epidauritanskih Romana. No, u rasponu od nekoliko sljedećih stoljeća, okružen slavenskim zaleđem, Dubrovnik je bio konstantno izložen tihim, spontanim migracijama, koje su mijenjale etničku sliku grada. Od 11. do 13. stoljeća isprepliću se romanski i slavenski elementi, stvara se zapravo jedan vid, “romansko-slavenske simbioze”. Kako vrijeme odmiče, romanstvo uzmiče, a slavenstvo postaje sve dominantnije. U drugoj polovici 13. stoljeća proces slavizacije je već “prelomljen”, u 14. stoljeću završen. No, promjene koje se tada događaju u Dubrovniku nisu bile jednodimenzionalne i nisu se odvijale jedino na relaciji “romansko - slavensko”. Dubrovnik od 1205. godine priznaje mletačku vlast, na njezinu čelu stoji mletački knez i bez obzira što Dubrovnik uspijeva i u tim okvirima postići zavidni stupanj autonomnosti, mletački utjecaji bili su snažni i očitovali su se ne samo u upravi nego i u infiltraciji mletačkog dijalekta u stari dalmatskoromanski govor. Prožimanje romanskog i slavenskog, uz postupni uzmak romanskog i jačanje slavenskog, očituje se u dubrovačkom onomastičkom sustavu od 11. do 14. stoljeća. U to se vrijeme stabiliziraju i dubrovačka vlasteoska prezimena, koja u najvećem broju slučajeva imaju patronimski povod. Patronimska (i rjeđa metronimska) prezimena, oblikovana prema rodočelniku, kroz razne varijacije, otkrivaju kompleksnost dugotrajnog procesa pretvaranja Dubrovnika iz romanskog u slavenski grad. U prevladavajući imenski fond romanskog Dubrovnika, koji će sadržavati specifična imena različite provenijencije (Binçola, Crosio, Manana, Mençe, Piçinego i dr.), s već infiltriranim “apostolskim” imenima (Juda, Lukar, Mateša, Petranja), uvlače se polako slavenska imena, koja donose doseljenici iz zaleđa (Bočin, Boljeslav, Črne, Držimir, Kranko). Neslavenska imena dobivaju slavenske dočeke (Mateša, Mavreša, Martinuš), slavenska neslavenske nastavke, oblike (Dersimirus, Volcasso) i ekvivalente (Krvaš → Gervasius). Bogatstvo različitosti postaje “opće dobro” - ne postoji istodobno i romanski i slavenski Dubrovnik, već jedinstveni Dubrovnik u kojem se romanstvo i slavenstvo prožimaju. Član roda nesumnjivo slavenske provenijencije - Negomirić - dobiva romansko ime Proculo, pa podrijetlom slavenski rod stoljećima kasnije nosi romansko prezime - i obrnuto član roda nesumnjivo romanske provenijencije - Manana - dobiva slavensko ime Črne, po kojem nasta prezime Črnešić. Taj jedinstveni romansko-slavenski Dubrovnik mijenja se lagano i spontano. Češće migracije iz zaleđa donose veće slavenske utjecaje, pa se u dugotrajnom procesu postupno mijenjaju odnosi. Na kraju će “slavensko” odnijeti prevagu nad “romanskim”, ali nikad u čistom obliku, već u jednom, novom, specifičnom, dubrovačkom slavenstvu, koje će u sebi sadržavati jako puno romanskih preostaka. Romansko-slavensko prožimanje uzrokovalo je i paralelizam prezimenskih oblika. Baza tog paralelizma leži u borbi dvaju običaja, a svaki je običaj po prirodi stvari konzervativan. Slavenskom uhu teško prijanja Piçinego, romanskom Črne ili Držimir. I jedan i drugi sustav pokušava svom sustavu prilagoditi ime iz drugoga sustava. No, osim svakodnevne komunikacije, u kojem se očituje ta spontana “borba običaja”, konačnom uobličavanju tog paralelizma pridonosi i administracija, čije su potrebe za nedvojbenom identifikacijom i uzrokovale uspostavu čvrstih prezimenskih likova. Dubrovačka administracija bila je romanska (latinska, kasnije i na talijanskim idiomima) i ostala je takvom stoljećima, pa su se čak i slavensko/hrvatskim prezimenima na koncu kao službeni uspostavili romansko/talijanizirani oblici dok su se slavenski oblici rabili u spisima slavenske kancelarije, a kasnije, kad je slavenska kancelarija izgubila važnost, održali se samo u usmenoj svakodnevnoj komunikaciji. Iako je staro dubrovačko romanstvo uzmicalo zbog brojnijih migracija iz slavenskog zaleđa, romanski utjecaji nikad u Dubrovniku nisu prestali. U Dubrovniku je bio konstantan i priljev romanskog stanovništva koje je dolazilo u Dubrovnik s druge strane Jadrana. Iako u genetskom smislu te migracije nisu imale nikakav utjecaj na vlasteoski krug, jer je on bio zaokružen i doseljenici u nj nisu imali pristupa, kulturni utjecaji koji su stizali s talijanskih strana bili su veliki i neprijeporni. Uz doseljenike, a pogotovo one koji su došli obavljajući ekskluzivna zanimanja (liječnici, notari), taj su utjecaj najsnažnije prenosila i naobražena vlastela, uglavnom obrazovana na talijanskim sveučilištima, među kojima je bio i veliki broj pripadnika klera. Romanski elementi, koji će od 14. stoljeća nadalje utjecati na sve sastavnice dubrovačkoga života, od gospodarstva do kulture i jezika, nemaju, dakle, korijene u autohtonom romanstvu staroga Dubrovnika, već dopiru iz nekoliko talijanskih punktova, u početku primarno iz Mletačke Republike, u 14. i 15. stoljeću najrazvijenije zemlje svijeta, pod čijom su dominacijom Dubrovčani bili sve do 1358. godine, a kasnije sve više iz Firence i Rima odakle su se širili najjači kulturni utjecaji, te iz Ancone, Apulije i Sicilije, s kojima je Dubrovčane spajala intenzivna pomorska trgovina. Na zaboravljeno romanstvo, iščeznuće starog romanskog raguzejskog jezika i na potpunu dominaciju hrvatskog jezika, nadogradit će se noviji utjecaji superiorne talijanske kulture, koja je izazivala u Dubrovniku pomodne reakcije. Talijanski jezik, osim što je u administraciji zamijenio latinski, bio je i uspješni elitistički medij, koji je našao svoj izraz i u talijanizaciji romanskih prezimena. Glavni val talijanizacije uslijedio je od druge polovice 16. stoljeća: Babalio → Bobali, Basilio → Bassegli, Crieva (fon. Črijeva) → Cerva (fon. Červa), Georgio → Giorgi, Goçe (fon. Goče) → Gozze (fon. Goce), Gundula → Gondula → Gondola, Mençe (fon. Menče) → Menze (fon. Mence), Poça (fon. Poča) →Pozza (fon. Poca), Tudisio → Tudisi, Zamagno → Zamagna. Slavenski oblici prezimena doživljavaju znatno manje modifikacije od romanskih. Kao kolokvijalni, narodni, neoficijelni oblici, oni su, poput običaja, konzervativni, inertni. Osim toga, razvoj dubrovačkog slavensko/hrvatskog dijalekta ima kontinuitet (za razliku od diskontinuiteta između starog dubrovačkog romanskog i talijanskih utjecaja). Primjetit ćemo tek pokoju spontanu modifikaciju (primjerice: Getodović, umjesto: Getaldić, Đurđević, umjesto: Žurgović), koja će ponekad izvirati i iz prilagođavanja hrvatskom jeziku novoustoličenih talijaniziranih oblika (primjerice Pucić od Pozza, dok je slavenski oblik od Poça glasio Počić). Najveće i najčešće neopravdane intervencije na slavensko/hrvatske oblike izvršili su pisci i znanstvenici 19. i 20. stoljeća, koji su u nacionalnom zanosu prihvaćali slavenske oblike, a onda često iz neznanja kroatizirali ili srbizirali neka prezimena bez pokrića u realnosti (primjerice Crijević, Đorđić i sl.). *** Funkcioniranje vlastele ostvarivalo se istodobno kroz nekoliko razina (organizacijskih oblika), uvjetovanih rodbinskom vezom (obitelj, casata, rod), zajedničkim življenjem (kućanstvo) i staleškim okruženjem (klan). Na stabilnost tih organizacijskih oblika utjecali su običaji i moralne norme, a na njihovo “treperenje” demografska, gospodarska i politička kretanja. U dugom višestoljetnom razdoblju vlasteoska obitelj doživljavala je transformacije. U ranijim stoljećima tendirala je zadružnoj obitelji, a s vremenom, kako se grad razvijao, sve više je naginjala jednostavnijim obiteljskim oblicima. Već od 14/15. stoljeća, tipična vlasteoska obitelj bila je proširena nuklearna obitelj (roditelji → djeca → unuci tj. djeca jednog djeteta). U stvarnosti, pogotovo u kriznim vremenima, ta je obitelj pojavno najčešće bila nuklearna (roditelji i djeca), ali to nije bio poželjni oblik. Osim prirodnog poriva za održanjem, prisutnog u bilo kojoj obitelji, kod vlastele je bio izuzetno važan element “nasljednosti”, težnja da se održi casata, da se održi ime. Stoga, iako je nuklearna obitelj u stvarnosti bila vrlo česta, ona je bila takva zbog demografskih činilaca (rane smrti roditelja), a ne jer je to bio izbor. Reproduktivna strategija vlasteoske obitelji bazirala se na racionalnom korištenju fertilnog razdoblje žene, a tu strategiju omogućavao im je status, odnosno sa statusom povezan imovinski potencijal. Za razliku od pučanke, vladika nije trebala raditi, njezin je jedini zadatak bio rađanje djece. Zato je, za razliku od bračnog partnera, u brak stupala vrlo mlada, kako bi čim prije započela ostvarivanje svoje temeljne funkcije. Muška vlastela, pak, u prosjeku 12-13 godina starija od vladika, vrijeme do ženidbe koristila su za osamostaljivanje (školovanje, trgovanje u unutrašnjosti ili preko mora, obavljanje “pripravničkih” državnih funkcija, uključivanje u diplomaciju) i - razuzdan život! Tijekom 14., 15. i 16. stoljeća nemali broj dubrovačke vlastele imao je izvanbračnu djecu, rođenu najčešće prije nego što su u kasnim tridesetim ili u četrdesetim godinama sklopili brak s vladikom. Vlastela zbog toga nisu bila “pohvaljena”, ali ni “anatemizirana” (“anatema” je, osim na majci, bila na izvanbračnom djetetu, koje nije stjecalo plemićki status i čiji su potomci izvanbračno podrijetlo nastojali zatajiti, pa i falsificirati). Svoju izvanbračnu djecu, začetu u Dubrovniku ili u zaleđu ili preko Jadrana, vlastela su priznavala, uzdržavala, pomagala u školovanju, darivala u oporukama i ona najčešće nisu, poput pučke nahočadi, postajala sirotinjom. Mnogi od njih napredovali su na društvenoj ljestvici i bavili se uglednim zanimanjima u trgovini, u crkvi, od njih su se razvili i neki značajni antuninski rodovi (Dersa, Menze), a neki su čak, u trenutku biološke krize, uznapredovali i do plemićkog statusa (Sorgo-Bobali, Giorgi-Bernardo). Kada je nakon dugotrajne gospodarske i demografske krize od kraja 16. do kraja prve četvrti 18. stoljeća, u kojem su kaos i razuzdanost bili dio svakodnevice, uslijedili pozitivni trendovi, nastupilo je, sa snažnim utjecajem Crkve, i razdoblje “čistunstva”. Učestali su kazneni postupci zbog “skandalozne prakse”, izvanbračnost je postala toliko proskribirana da, bilo zbog poštivanja zabrana ili vještog prikrivanja, o izvanbračnoj djeci u vlasteoskom krugu nema spomena ni tragova. Tek u drugoj polovici 19. stoljeću, kad se vlasteoski stalež već raspao, znamo da je nekoliko dubrovačkih plemića ostavilo izvanbračne potomke. Za razliku od muške vlastele, nije pronađen nijedan slučaj da je vladika rodila izvanbračno dijete. Ako se takav slučaj ponekad možda i dogodio, bio je dobro prikriven. Rezultat vlasteoske “reproduktivne” strategije bio je i brz tempo poroda i veliki broj djece u vlasteoskim brakovima. Visoku stopu rodnosti u vlasteoskom krugu načet će tek demografska tranzicija, koja će vlasteoski stalež zahvatiti znatno prije svih ostalih skupina stanovništva i gdje će završna faza tog procesa, tranzicija nataliteta, nastupiti već u trećem desetljeću 18. stoljeća, stoljeće prije nego što se to dogodilo na sveopćoj razini u Europi (!) i u drugim dubrovačkim skupinama, a dva stoljeća prije nego u ostalim krajevima Hrvatske. Rano proljeće (travanj), vrhunac ljeta (kolovoz) i najžešća zima (prosinac-veljača) mjeseci su pojačane seksualne aktivnosti u vlasteoskom krugu, a početak ljeta (lipanj-srpanj) i rana jesen (rujan-listopad) razdoblja apstinencije. Taj ritam začeća vlasteoske djece opaža se i u 17. stoljeću, i u prvoj i u drugoj polovici 18. stoljeća, što znači da nije slučajan nego je usklađen s načinom života i rada vlasteoske obitelji. Ritam začeća ne razlikuje se puno od seoskog. Bitna razlika je jedino u ljetnom maksimumu. Kolovoz kao mjesec apstinencije uočen je u svim istraženim dubrovačkim područjima, od Konavala do dubrovačkih otoka. No, u vlastele je, vjerojatno, to bio mjesec ladanja, kad su se muška vlastela, tijekom godine zauzeta obavljanjem administrativnih ili diplomatskih zadaća, pridruživala svojoj obitelji u ljetnikovcima razasutim u Gružu, Rijeci dubrovačkoj i drugim krajevima Republike. S obzirom na ritmove začeća, najveći broj vlastele rađao se u svibnju (“ladanjska” djeca), kolovozu-listopadu (“zimska” djeca) i siječnju (djeca “proljetne ljubavi”). Vlastela se nisu previše obazirala na vrijeme ženidbe. Mjesečna distribucija vjenčanih bila je relativno ravnomjerna (od 5 do 14%), bez posebno kristaliziranih ženidbenih maksimuma (jesenskog u listopadu-studenom ili zimskog u siječnju-veljači), kako se to uobičajilo gotovo svuda po Europi, u Hrvatskoj i u svim drugim dubrovačkim kontingentima stanovništva. Vlastela nisu posebno poštivala crkvene zabrane svečanog

plemstvo; Dubrovnik; demografska tranzicija; zatvaranje vijeća; klan; potres

nije evidentirano

engleski

The Nobility of Dubrovnik. Book 1: Roots, Structure and Developement of thw Ragusan Nobility

nije evidentirano

nobility; Dubrovnik; demographical transition; council`s closure; clan; earthquake

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Zagreb : Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku

2011.

978-953-154-938-7

352

Serija Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice; knj. 17, sv. 1

objavljeno

Povezanost rada

Povijest