hrvatski

Žene i društvena moć

Ova knjiga bavi se istraživanjem društvene moći žena na dva načina ; teorijski, razmatranjem korpusa socioloških i rodnih teorija moći i empirijski, provedenom kvalitativnom analizom intervjua na uzorku (N=45) menadžerica zaposlenih u javnom, privatnom i civilnom sektoru kulture u RH. Prva, teorijska cjelina pokazuje kako je ženska (ne)moć smještena unutar androcentričke slike svijeta duboko utkane u temelje zapadne kulture. Pokoravanje žena u antici jedan je od elemenata društvene integracije, a svoje vrijednosno opravdanje nalazi u osobinama „ženske prirode“ koje uključuju pasivnost, slabost i podložnost žena prirodnom determinizmu. Tada usvojena sumnja u etičke i razumske sposobnosti žena za vođenje javnih poslova nadalje se perpetuirala u povijesno znatno kasnije nastalim filozofskim konceptima. Nadalje, u cjelini u kojoj analiziramo sociološke teorije moći pokazali smo kako je moć kompleksan teorijski problem te kako postoje teškoće oko njegovog definiranja. Starije teorije moći bilo da se bave statikom ili dinamikom društva u središtu interesa imaju javnu sferu (političku, ekonomsku) odnosno središta kolektivne moći. One žene nisu percipirale važnim društvenim potencijalom kao niti akterima koji bi trebali imati zapažen udio u vlasti. Ipak, jedan dio starijih teorija vidi žene važnim društvenim čimbenikom ali isključivo u privatnom, obiteljskom području. Suvremene sociološke teorije pokazuju interes za proučavanjem subjekta, identiteta i roda (Giddens, Touraine, Bourideu itd.). Od ovdje razmatranih koncepcija moći zaključeno je da je teorija Michela Foucaulta te njegovo shvaćanje moći kao „kapilarne“ imala najveći utjecaj na rodne teorije. Taj je pristup našao teorijske sljedbenice na najmanje dvije razine: na razini analize spola, roda i politika (J. Butler i J.W. Scott) te na razini odnosa prema liberalnoj državi, političkoj teoriji i normama. Prihvaćena je teza prema kojoj moć nije samo subordinacija nego je i djelovanje i način postajanja Subjektom. Zaključeno je da se novije rodne teorije razlikuju od onih koje su na moć gledala kroz bimodalnu, patrijarhalnu matricu (de Beauvoir). Ženski subjekt zastupaju različiti subfeminizmi pa se može reći da feminizam nije homogen stoga neke teorije još uvijek zagovaraju „bimodalno“ tumačenje moći i zadržavaju esencijalistički pristup, pogotovo u slučaju marginaliziranih, dijasporičkih i postkolonijalnih zahtjeva. U knjizi se također pokazuje kako je feminizam kao društveni pokret snažno bio povezan s teorijom te je utjecao na prakse svakodnevnog života, jezik, obrazovanje, politiku i legislativu. Inzistiranje na važnosti feminističkog obrazovanja, institucionalizaciju ženskih/rodnih studija i bogatu izdavačka produkcija nazvana je „kulturalnim trijumfom“. Zaključeno je da je „kulturalni trijumf“ zajedno s razvojem transdržavnog aktivizma i transnacionalnog civilnog društva jedan od temeljnih stupova širenja feminizma. Globalna je mobilizacija žena utjecala na implementaciju rodne legislative te je ona istovremeno rezultat i odgovor na procese globalizacije. Kritika je upućena sa stanovišta mogućeg klijentelističkog odnosa feminističkih ekspertica prema zahtjevima ostalih žena te načina na koji „politiku razlike“ oblikuju instrumenti vlasti. U analizi politike, ekonomije i kulture pokazano je kako upravljački položaji žena nisu ravnopravno raspodijeljeni te da žene nemaju istu moć, prava i mogućnosti djelovanja. Podjela rada u privatnom i javnom području, podjela na ženska i muška zanimanja i potplaćenost, iz kojeg god teorijskog ugla bili analizirani, pokazuju žensku marginaliziranost. Pokazano je da obrazovanje i zapošljavanje žena ne vodi automatski većoj društvenoj moći. Ulazak u upravljačke elite onemogućava se na raznolike načine. Stereotipi o ženskim upravljačkim karakteristikama često su u suprotnosti s korporacijskim vrijednostima. U užem fokusu ove knjige je upravljački potencijal žena u kulturnom sektoru Republike Hrvatske. Analiza spolno/rodne stratifikacije pokazala je da su žene u javnim institucijama u većem postotku (54%) zaposlene nego muškarci. Ipak, u analizi pojedinih djelatnosti pokazalo se kako su žene više zaposlene u knjižnicama, pučkim učilištima i domovima kulture, muzejima i muzejskim zbirkama te arhivima što je nazvano „ženskom asimetričnošću“ dok su muškarci znatno više zastupljeniji među profesionalcima u kazalištima, na radiju i televiziji, zajedničkom osoblju radija i televizije, kinooperaterima i orkestrima što je nazvano „muškom asimetrijom“. Zaključeno je da pojedini podsektori kulture odolijevaju višoj zastupljenosti žena uslijed tradicionalne podjele zanimanja i više ekonomske moći. Analiza distribucije upravljačkih mjesta u javnim institucijama pokazala je da su žene podreprezentirane (32, 3%) u institucijama u kojima je osnivač institucija Ministarstvo kulture RH. Slična je situacija i u institucijama kojima je osnivač Grad Zagreb (33, 3%). Zaključeno je da javnim sektorom kulture upravlja država i njezina elita koja se ponaša prema patrijarhalnim vrijednostima koje vrijede i za područja ekonomije i politike. Ipak, nešto veći broj žena na upravljačkim položajima upućuje na osobitosti kulturnog sektora. Analiza vlasništva/suvlasništva privatnih tvrtki u nakladništvu također je pokazala asimetričnost – prema različitim izvorima žene su vlasnice/suvlasnice privatnih nakladničkih tvrtki od 21, 4% do 24, 4% iako je ukupno u toj djelatnosti zaposleno više od 50% žena. Prikaz rezultata kvalitativne analize intervjua pokazao je sljedeće: 1) Potvrđena je pretpostavka prema kojoj većina ispitanica (dvije trećine u uzorku) ima svijest o važnosti spola/roda u obnašanju upravljačkih poslova ; te su ispitanice ujedno izjavile kako se ne osjećaju ravnopravnima s muškim kolegama u tom poslu. Jedan od zanimljivih diskursa pronađen u ovom istraživanju pokazao je da dio ispitanica smatra kako su u superiornijem položaju spram muškaraca u obavljanju kulturnih poslova zahvaljujući komunikativnosti, kulturi ophođenja, mogućnosti rada na više područja, strpljenju i drugačijim principima rada u odnosu na muškarce. 2) Potvrđena je pretpostavka prema kojoj menadžerice ostvaruju netipične karijere. Istraživanje je pokazalo postojanje jednosmjernih, mobilnih/zmijolikih i paralelnih karijernih putanja. Utvrđeno je da je fleksibilno radno vrijeme značajan motivator za pomirenje obiteljskog i poslovnog života pogotovo kod menadžerica zaposlenih u privatnom sektoru. 3) Potvrđena je pretpostavka da upravljačka moć (autonomija, mogućnost donošenja odluka) ima različita, sektorska unutarnje-organizacijska i vanjska ograničenja. Na obje su razine ograničenja najviše vidljiva u moći menadžerica zaposlenih u javnom sektoru. Znatna, vanjska ograničenja posebno su prisutna u upravljanju u civilnom sektoru zbog još uvijek prisutnog nepovjerenja države prema financiranju njihovog programa.4) Potvrđena je pretpostavka prema kojoj su u obiteljskom životu menadžerica zadržane patrijarhalne prakse koje se ogledaju u raspodjeli i organizaciji kućanskih i roditeljskih obaveza. Pokušaji mijenjanih tih praksi nisu se pokazali učinkovitima. 5) Pretpostavka da će evaluacija feminističkih inicijativa biti pozitivna zbog visokog obrazovanja ispitanica nije se ostvarila. Iako je pronađen diskurs koji pozitivno evaluira feminističke inicijative vrlo značajnim se pokazao onaj antifeministički koji je u uzorku i prevladavao. Nadalje, dva predložena modela interpretacija prednosti i prepreka razvoju ženskih karijera sastojali su se od sljedećih elemenata. Model prednosti konstruiran je temeljem usvajanja pozitivnih (obrazovnih) vrednota u obitelji, prednostima fleksibilnog radnog vremena, mogućnostima za ostvarenje paralelenih karijera ; esencijalističkog argumenta prema kojem postoje „predispozicije“ žena za rad u kulturi te tumačenja kulturnog subsitema kao „zaštićene društvene niše od upliva patrijarhalizma“. Model prepreka je uključio elemente: prepoznavanje rodne neravnopravnosti u ostvarenju poslovnih ambicija ; niži ugled kulturnog sektora u društvu ; vansektorska ograničenja upravljačke moći ; prepoznavanje patrijarhalizma u društvu te nepovoljna ocjena društvene atmosfere i kulturne politike. Osim prve prepreke u tom modelu ostale su strukturne prirode. Zaključak ove knjige ide u smjeru teze prema kojoj poticanje razvoja privatnog i civilnog sektora može pripomoći ukupnom razvoju kulturnog sektora i vidljivosti žena. Također, za veću zastupljenost žena u upravljačkim elitama javnog sektora potrebne su promjene rodnih politika. „Državni feminizam“ ne može biti samo maternalističke prirode nego treba imati u vidu različite kategorije žena. Studija je zaključena stavom kako rodne teorije moći nisu zainteresirane za one žene koje su relativno dobro inkorporirane u sistem te da se ženska kulturna elita, koja je činila fokus ovoga istraživanja ne susreće se s tipičnim problemima žena u poslu i obitelji.

kultura; menadžerice; rodna moć; teorija moći; menadžment; žene; feministička teorija

nije evidentirano