hrvatski

Umaški povijesni skokovi od Listopadske diplome 1860. do Osimskih sporazuma 1975. godine

Socijalna struktura stanovništva Istre od 1860-ih pa sve do Prvoga svjetskog rata, dakle, u vrijeme nešto zakašnjelih modernizacijskih procesa, vrlo brzo se mijenjala, posebice u većim istarskim urbanim središtima, a nešto sporije i u okolnim ruralnim zonama. Gospodarska zaostalost, za koju je vezana i ona društvena, osnovna je karakteristika Istre u tom razdoblju. Godine 1868. po naredbi ministra unutarnjih poslova provedena je reorganizacija Istarske markgrofovije koja je sada podijeljena na šest kapetanata. Od 1869. do 1918. godine ti su kapetanati: koparski, porečki, puljski, pazinski, voloski i lošinjski. Oni su pak podijeljeni na dva do tri sudska kotara, kotari na teritorije mjesnih općina, a oni na katastarske općine. Uz manja teritorijalna, unutarnja pomjeranja i prilagodbe, Istra će uglavnom zadržati navedeno unutarnje upravno ustrojstvo sve do propasti Monarhije l918. godine, odnosno do talijanske okupacije. U takvome administrativnom i političko-upravnom ustrojstvu Umag je imao status središta katastarske općine, a od 1910. postaje i središte mjesne općine unutar porečkoga kapetanata, odnosno, sudskoga kotara Buje. Općina Umag objedinjavala je područne općine Petrovija i Materada.Za vrijeme talijanske okupacije središte provincijske vlasti za Istru bilo je smješteno u Poreču, dok je za sjedište gubernija (Governatorato) određen Trst kao upravno i administrativno središte cijele Julijske Venecije (Venezia Giulia). Sama Istra podijeljena je na šest političkih kotara (mandamento politico) sa sjedištima u: Puli, Poreču, Pazinu, Kopru, Volosku-Opatiji i Malom Lošinju (ukupne površine 4.713 km2 na kojoj prema popisu iz 1921. godine obitava 347.786 žitelja) , u kojima su najvišu vlast obnašali civilni komesari (Commissario civile), dok su općinama upravljali načelnici (sindaco) u suradnji sa Savjetodavnim odborom (Giunta consultiva). Umag u tom ustrojstvu ostaje općina i u porečkom "političkom kotaru", kao što je bio i pod Austrijom. Rapalskim ugovorom (12. studenog 1920.) i Zakonom o aneksiji od 19. prosinca 1920., br. 1778, Istra i njoj pripadajući otoci (Cres, Lošinj, Unije, Susak i niz manjih, uglavnom nenastanjenih otoka) priključeni su i formalno Kraljevini Italiji. Tek dva mjeseca kasnije kraljevim dekretom od 24. veljače 1921., br. 210, ukinuto je i "ratno stanje" u anektiranim zemljama.Gospodarske i socijalne prilike na Bujštini, odnosno u Umagu u međuratnom razdoblju bile su izrazito nepovoljne. Središnja je fašistička vlast u Rimu zanemarivala istarsku pokrajinu (Prefektura Pula). U vrijeme između dva rata, pod Italijom, Istra je izgubila status "južne pokrajine" (pod Austrijom) i stekla status "najistočnije, pogranične" pokrajine, s akcentom na pogranična, izolirana i udaljena od glavnih prometnih i trgovinskih tijekova i središta. To je jedan od glavnih momenata koji su oblikovali istarsko gospodarstvo, ako ne i najvažniji. Brojna su izvješća istarskih prefekata, s molbom za pomoć, središnjim državnim institucijama pa i Velikom fašističkom vijeću, ali bez uspjeha. Istina, 1930-ih Umag će poput drugih istarskih gradova dobiti vodovod što će značajno poboljšati higijenske i zdravstvene uvjete života, ali gospodarstvo će tavoriti bez naznaka nekakvog uzleta. Preorijentacija Umažana na ribolov i industriju prerade ribe sredinom i potkraj 1920-ih pa sve do sredine 1930-ih bila je nužnost koja će završiti ulaskom Italije u rat 1940. godine. Razvoj i proizvodnja ove istarske industrije ovisila je o sezonama ulova, aktivnosti i razvoju ribarstva kao jedne od najznačajnijih privrednih grana u Istri, a kojoj se tako malo pažnje poklanjalo.U vrijeme vlade Giuseppea Pelle, 1953. Italija za sebe zahtijeva isti status Zone A STT-a onome što ga Zona B STT-a ima za Jugoslaviju (kotari Buje i Kopar). To je dovelo do nagle eskalacije sukoba, te su, nakon povlačenja savezničke uprave i njihove najave predaje uprave Italiji, obje države naredile grupiranja vojske na granici. Činilo se da je sukob neizbježan. Tek nakon pada Pelline vlade i dolaska novog premijera Maria Scelbe 1954., te jačanja pozicije Jugoslavije potpisivanjem vojnih ugovora s Turskom i Grčkom koji su predviđali automatsku vojnu pomoć u slučaju napada. i stvaranje Stalnog savjeta Balkanskog sporazuma, došlo je do recipročnog popuštanja u dogovaranju Italije i Jugoslavije oko pitanja Istre i Trsta. Suglasnost je postojala oko civilne uprave Italije u Zoni A STT-a i civilne jugoslavenske uprave u Zoni B STT-a. Nakon uređenja spornih pitanja, 5. je listopada 1954. u Londonu potpisan Londonski protokol o suglasnosti, poznat kao Londonski memorandum. Memorandumom se ukida saveznička vojna uprava u STT-u, što znači da civilnu upravu u Zoni A preuzima Italija, a u Zoni B Jugoslavija. Memorandumom se predviđa jednakost u postupku prema nacionalnim manjinama, tako da se poštuju njihova nacionalna prava i načelo jednakosti u svakom pogledu.

Umag, povijest

nije evidentirano