hrvatski

U iščekivanju apokalipse. Revolucionarni milenaristi i mistični anarhisti u europskom srednjovjekovlju

Norman Rufus Colin Cohn (1915.-2007.) poznati je britanski povjesničar i pisac, umirovljen 1980. kao Astor-Wolfsonov profesor na Sveučilištu u Sussexu. The Pursuit of the Millennium. Revolutionary Millenarians and Mystical Anarchists of the Middle Ages njegovo je najglasovitije djelo, posvećeno prvenstveno analizi društvene uvjetovanosti nastanka srednjovjekovnih masovnih pokreta u srednjoj i zapadnoj Europi, usidrenih u milenarističkim vjerovanjima. Djelo sasvim zorno pokazuje ukorijenjenost apokaliptičnih predodžbi u kršćanskoj i židovskoj tradiciji. Srednjovjekovlje i doba reformacije uvijek iznova je svjedočilo pojavi proroka i mesijanskih ličnosti koji su najavljivali dolazak tisućljetnog Kristova kraljevstva. Te su objave padale na naročito plodno tlo među siromašnim i obespravljenima, ljudima s društvenih margina, onima koji su se razočarali u poslanje Crkve, koji nisu više ništa mogli očekivati od sadašnjeg života pa su sve svoje nade polagali u zemaljski raj. U posljednjih nekoliko desetljeća povjesničari i drugi stručnjaci nanizali su velik broj knjiga i članaka o milenarističkim uzbibavanjima koja su su s prekidima potresala kasnosrednjovjekovnu Europu. Knjiga Normana Cohna pak stoji u začetku tih istraživanja i do danas je ostala jedna od najopsežnijih i najtemeljitijih studija. U njoj autor razvija interpretativni obrazac za različite milenarističke pokrete koji su nastajali u zapadnoj i središnjoj Europi od 11. do 16. stoljeća. Prema Cohnu, ti su pokreti u biti bili društveni prevrati kojima su židovske i kršćanske apokaliptičke tradicije pružale ideološko-duhovni okvir unutar kojeg su različiti navjestitelji i reformatori zasnivali svoju kritiku i određivali svoje ciljeve. U srži tih apokaliptičnih zasada, koje su do kasnog srednjeg vijeka uključivale elemente biblijskog proroštva, tzv. sibilinska proročanstva i spise Joakima iz Fiorea, počivalo je snažno uvjerenje da svijetom vladaju zle sile i da će se u jednom času dići sveti narod Božji, očistiti Zemlju od svih nedostojnih i osnovati savršeno kraljevstvo namijenjeno pravednicima. Karizmatični vođe, prophetae kako ih naziva Cohn, lako su u trenucima društvenih kriza i previranja mogli manipulirati tim uvjerenjem radi vlastitih potreba, proglasivši svoje sljedbenike upravo tim dugoočekivanim narodom Božjim, a zamišljene neprijatelje, koji se najčešće pronalazili u institucionaliziranoj Katoličkoj crkvi i Židovima, zlim silama. Prema Cohnovu obrascu, provala milenarističke zanesenosti podrazumijeva dva temeljna preduvjeta: veliku masu razvlaštenih i marginaliziranih ljudi i težak poremećaj u uobičajenim životnim tijekovima. U sjevernoj Francuskoj i Njemačkoj su se na koncu 11. stoljeća socijalne razlike prouzročene urbanizacijom i rastom trgovačke ekonomije, u sprezi s razdobljem gladi i i suše te uzbuđenjem koje je potaknuo Prvi križarski rat, izlile u Pučku križarsku vojnu. Mase marginaliziranih i siromašnih koje su joj se priključile poglavito su težile milenarističkim ciljevima oslobođenja Jeruzalema od sila zla, obračunavajući se putem s zamišljenim Antikristovim predstavnicima u svom vlastitom dvorištu, što je za posljedicu imalo masovna ubijanja Židova u Porajnju. Uz nasilne milenarističke pokrete, Cohn je svjestan još jedne tradicije vjerskog nesuglasja, one čiji “sljedbenici nisu bili društveni revolucionari niti su pristaše pronalazili u buntovnim masama gradske sirotinje”. U pitanju je pokret Slobodnog duha, čiji su pobornici bili u osnovi mistici koji su tvrdili kako ih njihova veza s Bogom oslobađa svih društvenih spona i moralnih pravila koje sputavaju neprosvijećen svijet pa su na taj način postali “elita amoralnih nadljudi”. Začet u 14. stoljeću, taj je pokret, čini se, bio više ukorijenjen u ranijem, revolucionarnom milenarizmu, podrazumijevajući pod svojim poslanjem obnovu čovjekova Zlatnog doba, barem među prosvijećenom elitom, pri čemu je nužnim postalo ukidanje društvenih razlika i zajedničko pravo na vlasništvo. Pod utjecajem takvog viđenja Zlatnog doba, kasnosrednjovjekovni revolucionari su često osnivali vlastite zajednice koje je karakteriziralo općinsko posjedovanje dobra i egalitarne vlade. Ranije su prevratničke skupine pokušavale samo zbaciti stari poredak, dok su nove uznastojale uvesti novi poredak. Razmatrajući temeljna obilježja pokreta Slobodnog duha i njegovih ciljeva, Cohn kritizira percepciju marksističke historiografije koja je nepravdano u tomu vidjela isključivo oblik klasne borbe, zanemarujući eshatološku potku. Istovremeno u komunističkoj i nacističkoj ideologiji pronalazi elemente koji su se napajali starim vjerovanjima uronjenima u europska pučka apokaliptična vjerovanja. Srednji vijek je od antike - od Židova i ranih kršćana - naslijedilo tradiciju proroštva koja je tijekom ovog razdoblja dobila na svježini i vitalnosti. Ta su eshatološka učenja o konačnosti svijeta bila u najopćenitijem smislu riječi hilijastička to jest navještala su tisućljetno Kristovo kraljevstvo, a da se nisu nužno vremenski ograničavala. U tom predskazanom kraljevstvu svijet bi nastavao ljudski rod koji je u isti mah bio savršeno dobar i savršeno sretan. Nudeći uvelike onu vrstu utjehe koju je pridržavao službeni nauk srednjovjekovne Crkve, ta je eshatologija izrasla u snažnu i trajnu fascinaciju. Iz naraštaja u naraštaj, uz prekide, ljudi bi se našli opčinjeni napetim iščekivanjem čudesnog događaja koji bi potpuno preobrazio svijet, silnu konačnu borbu između Kristovih i Antikristovih vojski u kojoj bi povijest iskusila svoje ispunjenje i opravdanje. Premda bi poistovjećivanje svijeta hilijastičkih iščekivanja sa svijetom društvenih nemira predstavljalo preveliko pojednostavljenje, mnogo puta su se potrebite i nezadovoljne mase dale ponijeti karizmom kakvog milenarističkog proroka. Tada nastali pokreti, iako razmjerno ograničeni i kratkotrajni, mogli su, gledajući unatrag, zapanjujuće nalikovati velikim totalitarnim pokretima iz suvremenog doba.

milenarizam; mistični anarhizam; srednji vijek; rani novi vijek

nije evidentirano