hrvatski

Blago rijeke Kupe - Arheološka istraživanja Kupe kod Siska prije 1. svjetskog rata

Iako danas podvodna arheološka istraživanja, kako morska tako i riječna, razumljivo pripadaju stručnoj domeni različitih nadležnih institucija, kako znanstvenih tako i onih zaduženih za očuvanje povijesne baštine, a podrazumijevaju naravno i rad specijaliziranih stručnjaka, u samim počecima istraživanja vodenih površina tijekom 19. st. - kao uostalom i u ostalim granama arheologije - sve se mahom svodilo na slučajna otkrića te na dobru volju i entuzijazam pojedinaca koji su te nalaze htjeli sačuvati i predstaviti javnosti. Tim prvim nalazima rijetko kad poznajemo točan kontekst, što značajno ograničava znanstvenu interpretaciju i dublju analizu, no ta su otkrića barem uputila arheologe da nekim mjestima posvete veću pažnju. Slučaj Kupe kod Siska je, mogli bismo reći, paradigmatski za razvoj riječne arheologije u 19. i ranom 20. st., i to ne samo u Hrvatskoj već i na europskoj razini. Naime, prateći povijest tih istraživanja možemo vidjeti kako su nalaze prvo bilježili i skupljali prosvijećeni amateri i ljubitelji starina, ali i beskrupulozni trgovci starinama, kako je lokalitet postupno postajao sve poznatiji u kulturnoj i znanstvenoj javnosti te kako je u konačnici institucionalna arheologija, odnosno jedna muzejska ustanova i njeni stručnjaci, preuzela na sebe glavni dio tereta u pokušaju očuvanja materijalne baštine s tog lokaliteta. Još su tijekom prve polovine 19. st. u novinama zabilježeni arheološki nalazi u rijeci Kupi. Gotovo su svi ti nalazi bili koncentrirani na relativno ograničenom prostoru, odnosno u gradu Sisku. Suvremeni se Sisak nalazi upravo na mjestu na kojem se nalazila rimska Siscija, pa je otkriće brojnih rimskih predmeta bilo i sasvim očekivano. Kroz cijelo 19. st. arheološki su artefakti sakupljani u koritu Kupe i na njenim obalama. Mada su mnogi završili u privatnim zbirkama, nezanemariva količina je putem donacija ili otkupa našla svoje mjesto u fundusima muzeja u Zagrebu, Beču i Budimpešti. Godina 1876. ima poseban značaj jer je upravo te godine osnovano gradsko arheološko društvo « Siscia », ne samo s ulogom prikupljanja arheoloških nalaza iz grada i okolice, već i njihovog pohranjivanja u Narodni muzej u Zagrebu. Član 17. statuta društva izričito je navodio da svi rimski arheološki nalazi koje je prikupilo Društvo ostaju u njegovom vlasništvu, ali moraju biti otpremljeni u Arheološki odjel Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu, koji ih je dužan konzervirati i izložiti uz napomenu da pripadaju zbirci starina društva « Siscia » iz Siska. Ta je godina obilježila početak duge i plodne suradnje između te udruge ljubitelja starina i zagrebačkih arheologa, suradnje koja je potrajala do početka 20. st. kada se društvo “Siscia” ugasilo u nedostatku financijskih sredstava. U arhivu Arheološkog muzeja u Zagrebu čuva se korespondencija članova društva “Siscia” s Narodnim muzejom, koja predstavlja pravu riznicu podataka o istraživanjima provedenima u Sisku između 1876. i 1900. godine. Iako je Društvo tada službeno prestalo postojati, više njegovih članova nastavilo je surađivati s Narodnim muzejom sve do izbijanja 1. svjetskog rata, pa i duže. Članovi društva „Siscia“ se nisu samo zadovoljavali rekognosciranjem, manjim istraživanjima i otkupom predmeta već su i redovito izvještavali Narodni muzej o novim nalazima kako u gradu tako i u koritu Kupe. Svaki put kada bi pao vodostaj Kupe koji bi omogućio ljudima šetnju plićakom i skupljanje arheoloških nalaza, članovi društva „Siscia“ uzbunjivali bi vlasti kako bi se spriječilo otuđivanje predmeta, a ujedno bi zvali i muzejske kustose da se upute na lice mjesta. Gradske su vlasti bile itekako svjesne problema i već je 80-ih godina 19. st. doneseno nekoliko ukaza kojima se zabranjivalo sakupljanje starina u rijeci kao i njihova preprodaja, pod prijetnjom novčane globe i pritvora. Pri tome su gradske vlasti samo slijedile naputke ministarskih odluka br. 3302 od 25. studenoga 1880. i br. 2394 od 21. travnja 1881. godine temeljem kojih su arheološki nalazi iz Kupe trebali direktno biti uručeni Narodnom muzeju ili arheološkom društvu“Siscia“ koje bi ih potom proslijedilo Muzeju. Brojna pisma i izvješća o slučajnim nalazima iz Kupe upućena Muzeju tijekom zadnje četvrtine 19. st., kao i ukazi sisačkih gradskih vlasti, zorno pokazuju razmjere problema ali i iznimnu brojnost nalaza u koritu rijeke Kupe. Upravo se u tom razdoblju Sisak počeo razvijati, a s razvojem industrije pojavila se potreba za modernizacijom lučkih postrojenja kako bi se omogućio prolaz većih brodova i teglenica. Ta je potreba nalagala provođenje opsežnog jaružanja korita rijeke Kupe. Prva su jaružanja počela već početkom 80-ih godina i već je tada postalo jasno da će te radove trebati pozorno nadzirati kako bi se maksimalno očuvali arheološki nalazi. Osim volontera iz društva „Siscia“, nekoliko policajaca je po službenoj dužnosti moralo nadzirati radove, odnosno radnike koji su izvodili radove kako bi ih se spriječilo da ne otuđe vrijedne predmete. Ipak, trebalo je pričekati početak 20. st. kako bi u Sisku počela jaružanja velikih razmjera. Taj se trenutak poklopio s prestankom djelovanja društva „Siscia“ te je Narodni muzej morao direktno intervenirati kako bi spasio arheološku baštinu. Prvo jaružanje 20. stoljeća odvijalo se 1901. godine, a s općinom i inženjerima postignut je dogovor o pojačanom nadzoru arheoloških nalaza. Nadležni inženjeri su poštovali dogovor i 5. kolovoza pismenim su putem obavijestili ravnatelja J. Brunšmida da može doći preuzeti pronađene predmete. Nekoliko je volontera nazočilo jaružanju, o čemu svjedoče njihova izvješća, no za opsežnije jaružarske radove koji su tek trebali uslijediti, J. Brunšmid je procijenio da bi bilo nužno službeno regulirati nazočnost kustosa i muzejskih predstavnika tijekom izvođenja radova. Iznimna složenost administrativne organizacije Austro-Ugarskog Carstva mu nije olakšala provođenje te inicijative. Hrvatsko je kraljevstvo imalo dosta visok stupanj autonomije unutar Kraljevine Mađarske, s kojom je bila vezana personalnom unijom, odnosno preko vladara, u ovom slučaju austrijskog cara koji je ujedno bio i mađarski te hrvatski kralj. Iako je Hrvatska imala parlament i vladu, u nekim djelatnostima, i to ne manje važnima, glavnu riječ ipak je imala vlada u Budimpešti. Dok je Narodni muzej potpadao pod Odjel za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu (ono isto ministarstvo koje je u prošlosti donosilo odluke o prenošenju nalaza iz Siska u Zagreb), uređivanje vodenih tokova, dakle i jaružanje, su bili pod ingerencijom Ministarstvo poljoprivrede Kraljevine Mađarske u Budimpešti. U ljeto 1909. godine, nastavilo se jaružanje Kupe u Sisku i opet su izronili arheološki nalazi, sasvim sukladno očekivanjima. To je potaklo J. Brunšmida na akciju te je 10. srpnja poslao službenu molbu hrvatskoj vladi kako bi od Ministarstva poljoprivrede u Budimpešti ishodili dozvolu za službenu nazočnost muzejskih kustosa tijekom jaružanja u Sisku, ali i dozvolu za dublje jaružanje ukoliko arheolozi procijene da za tim postoji potreba. U slučaju ishođenja službene dozvole, Narodni muzej u Zagrebu bi na sebe preuzeo zapošljavanje radnika koji bi pod nadzorom kustosa pretraživali izjaružane nanose. Koji mjesec kasnije, hrvatska je vlada izvijestila ravnatelja Brunšmida da je odlukom br. 100540/VI od 23 listopada 1909. g. Ministarstvo poljoprivrede Kraljevine Mađarske dopustilo nastavak jaružanja Kupe u Sisku i ovlastilo Hrvatski narodni muzej da nadzire te radove kako bi se očuvali arheološki nalazi. Tako je i bilo: jaružanje je nastavljeno 5. prosinca u nazočnosti J. Brunšmida i njegovog pomoćnika- volontera, učitelja Tkalčića, a troškove arheološkog istraživanja pokrio je Odjel za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade. Količina pronađenih predmeta bila je impresivna te nije bilo dvojbe da i u budućnosti treba nastaviti s tom praksom. Jaružanje je nastavljeno 1911. g., a Ministarstvo poljoprivrede obnovilo je svoju dozvolu pod istim uvjetima kao i prethodni put. Jaružanje velikih razmjera izvedeno je i u ljeto 1912. g. i priča se ponovila. Tom je prigodom količina nalaza nadmašila sva očekivanja pa je J. Brunšmid došao na ideju da od nadležnih vlasti zatraži dozvolu i financijska sredstva za jaružanje Kupe isključivo u arheološke svrhe. Njegov je prijedlog prihvaćen te je u rujnu 1913. godine provedeno jaružanje samo radi arheoloških istraživanja. Rezultati su bili vrlo zadovoljavajući te bi se takva sustavna istraživačka jaružanja nastavila još godinama da su uvjeti bili povoljni, no u ljeto 1914. g. se Austro-Ugarska upustila u svoj posljednji rat... Arheologija je u tom trenutku nedvojbeno postala zadnja briga kako vlasti tako i javnog mnijenja, no rijetko je koji suvremenik tog 28. srpnja bio svjestan da počinje urušavanje jednog svijeta koji će nakon 4 strašne ratne godine otići u nepovrat. Ne znamo točno što je J. Brunšmid mislio tog dana ni kakav je njegov stav bio prema ratu, možemo samo pretpostaviti njegovu zabrinutost dok je čitao novinske naslove i na zidovima gledao plakate naslovljene „Obznana mobilizacije“, zebnju koju je osjećao za bližnje i suradnike pozvane u vojsku, no vjerojatno nije ni mogao pretpostaviti da za svog života više nikad neće biti u prilici organizirati arheološka jaružanja Kupe u Sisku, kao uostalom ni njegovi nasljednici u zagrebačkom Arheološkom muzeju. Ratne godine koje su uslijedile, zaključene porazom i raspadom Monarhije označile su kraj jedne ere u političkom, društvenom i kulturnom smislu, no propast starog sustava predstavljala je ujedno i kraj sustavnog arheološkog istraživanja Kupe kod Siska. U konačnici je više od 9.000 arheoloških predmeta pronađenih u Kupi kod Siska bilo upućeno u zagrebački muzej. Iako je značajan broj nalaza sačuvan zahvaljujući trudu volontera društva „Siscia“, najveći dio te zbirke potječe iz jaružanja koja su nadzirali ili organizirali J. Brunšmid i njegovi suradnici. Cijelo stoljeće kasnije, ne možemo se prestati diviti njihovim rezultatima postignutima unatoč uvjetima koji su bili daleko od optimalnih. Veliki trud, zalaganje, ljubav prema povijesnoj baštini te visoki etički i profesionalni standardi kojima su se s pravom mogli dičiti i danas nam mogu biti uzor.

Sisak; Siscija; rijeka Kupa; arheološka istraživanja

nije evidentirano