hrvatski

Bizarij

Osijek kao ÔS (Pogovor Milice Lukić) Prirodni je duhovni zadatak suvremenoga čovjeka pronaći način kako sačuvati to obećanje po imenu baština, riznicu srca i duha, koja se uspjela probiti kroz tamu zaborava (Alain Finkielkraut). Shvatila je to i Jasna Horvat pa je zaboravu počela stajati na kraj već svojom Izgubljenom vilom (2002), Alemperkinim kazivanjima (2005), Pismom u pismu (2008), romanom Az (2009), Krijesnicima (2009), a sada i Bizarijem. Njezino je pismo u cijelosti posvećeno misiji vraćanja iz zaborava drevne hrvatske, i općenito slavenske, baštine. I Alemperkina kazivanja i Krijesnici oživljuju starohrvatsku i staroslavensku mitologiju, a Az nas vraća na početke slavenske i hrvatske pismovne povijesti – do pisma sastavljenoga za prvi književni jezik Slavena – glagoljice i njezine važnosti za razvoj hrvatske kulture. Logično je onda da netko tko toliko drži do nacionalne povijesti upiše i koordinate vlastita grada na njezinu kartu. U dosadašnjem je književnom radu Jasna Horvat osim zanimanja za povijesnu građu kao materijal za svoje književne tekstove pokazala i sklonost nesvakidašnjoj strukturi, osobito kada je riječ o romanima. Tako struktura romana Az u potpunosti ovisi o rasporedu glagoljskih slova u azbučnome nizu, njihovim imenima i vezi s brojevima što su ih istovremno označavala. Presudnom pak u strukturi romana o Osijeku – Bizariju – postaje veza s jezikom kao gramatičkom činjenicom i vrstom riječi koje, kako to udžbeničke definicije kažu, služe za povezivanje riječi i surečenica u složenim rečenicama i rečenica u diskursu – veznicima. Baš kao što se u gramatici veznici ili konjukcije dalje dijele prema tomu vežu li nezavisne ili zavisne surečenice, i poglavlja se u Bizariju nižu istom logikom, devet ih je zaokruženo u cjelinu zavisnih veza (Vremenske veze Isabelle von Habsburg, Pogodbene veze Ivana Koroga, Uzročne veze Antuna Berharda, Dopusne veze plesačice Sulejmane, Načinske veze Adolfa Waldingera, Namjerne veze Sulejmana Veličanstvenoga, Posljedične veze Adele Deszathy, Izrične veze cara Konstancija II. i Odnosne veze gospođe Goesseau de Heneff), a šest u cjelinu nezavisnih, dakle usporednih veza (Sastavne veze Marije Pejačević, Rastavne veze Pauline Hermann, Suprotne veze kuće Lekićâ, Zaključne veze sestrične princa Eugena od Savoje i Pijemonta, Isključne veze Nikole Zrinskoga, Gradacijske veze Vladimira Lendića Ranka). Odnos prema simbolici brojeva i u Bizariju, kao i u Azu, zauzima važno mjesto, pa rukovodeći se božanskom, nebeskom i vrhunaravnom prirodom broja tri i maksimom koja je obilježila razdoblje srednjega vijeka – Sve što je troje – savršeno je, autorica se na različitim razinama poigrava ovim brojem: roman dijeli u tri cjeline (osim navedenih dviju, Nezavisne i Zavisne veze, oblikuje i treću u kojoj kroz Kazalo likova i Tumač na temelju ovjerenih povijesnih podataka daje ključ za odčitavanje prethodnih cjelina), oblikuje ga u 15 poglavlja, što je umnožak broja tri (3 x 5), znamenke zbrojem kojih se dobiva brojka 15 (6+9) također su umnošci broja ti, zbrojem znamenki broja poglavlja (1+5) ostvaruje brojku (6) koja je opet umnožak broja 3 (3 x 2). Uz simboliku broja 3 autorici je važno i načelo simetrije, pa je tako 15 priča njezina romana, kojega je Osijek i osnovna tema i glavni lik – jednom riječi ôs, ispričano iz perspektive 7 ženskih i 7 muških pripovjedača te jednoga personificiranog pripovjedača (kuće trgovca Lekića), oblikujući tako, iz književnoteorijske perspektive, stepenastu strukturu romana u kojoj je svaka naredna priča obilježena onom inicijalnom, u ovom slučaju ženom u svilenoj zelenoj haljini – Isabellom von Habsburg – čijom pričom otpočinje roman, a koja se kao snoviđenje, prikaza, lik u magli, na slici... pojavljuje u pričama o drugim likovima. Sve do sada navedeno ukazuje da autoricu Jasnu Horvat kao romanopisca bitno određuje činjenica da je znanstvenica, pa u tom svjetlu treba gledati i pokušaj da se njezin roman o rodnome gradu, a jednako je i sa spomenutim Azom, precizno književnoteorijski odredi. Možda bi najbliže istini bilo reći da su njezini (novo)povijesni romani zapravo hibridni žanrovi u kojima se na vrlo uspješan način upotpunjuju beletristički i znanstveni stil. Bizarij je zapravo zbirka brojnih sekundarnih žanrova: povijesnih dokumenata, priča, predaja, književnih tekstova, slikarskih platnâ, stihova, matematičkih formula, glazbenih ljestvica, recepata, pisama, dnevnika, epitafa... Iz te perspektive moguće je ustvrditi i to da autorica sudbinu svojih likova ne želi prepustiti slučaju, pa ako je u beletrističkom dijelu teksta, u intertekstualnoj komunikacijskoj relaciji historiografski tekst – povijesni roman, učinila da "jaki pojedinci imaju pravo na greške velikih ljudi" postupkom koji je karakterističan za novopovijesni roman, u završnom poglavlju (u Azu je to peto, a u Bizariju treće) rukovodi se snagom vanjskoga autoriteta. U Bizariju snagu vanjskoga autoriteta (historiografskih činjenica) opet preuzima brojka – ona koja je u matičnim knjigama upisana u godini rođenja i smrti, ona koja u ratničkim dnevnicima bilježi sat, dan, mjesec i godinu bitke, ona na kojoj se tinta razlila kada je u nekom privatnom dnevniku bilježila gubitak ljubavi, imanja, novca ... kojom su svođeni računi u dućanu jedne kuće u Tvrđi koja nije mogla a ne ispričati priču, ona u koju su upisane mjesečeve mjene, kišni dani, plodne godine, gradnje mostova, parobroda, đamija, crkava, ulica, spomenika, parkova, kojom su potpisivani tek završeni štafelaji u kojima njihovo vrijeme neće vidjeti ono što je vidjeti trebalo... Takav je autoričin postupak višestruko zanimljiv jer čitatelje tjera da u likovima Bizarija (među kojima samo jedan nije povijesno ovjeren, plesačica Sulejmana – ona je jedan od onih izmaštanih likova koje povijest ne pamti, ali bi ih voljela pamtiti – dok su ostali zabilježeni što u (inter)nacionalnoj, što u lokalnoj povijesti - car Konstancije II. (317- 361), Isabella von Habsburg (1856-1931), Ivan Korođ (?-1456), Nikola Zrinski (1620-1664), Maksimilijan Gosseau de Heneff, Eugen Savojski (1663-1736), Sulejman Veličanstveni (1495-1566), Ilija Lekić (1743-1817), Antun Berhard (1843- 1904), Adela Dessaty (?-1885), Adolf Waldinger (1843-1904), Paulina Hermann Mačkamama (1859- 1938), Marija Pejačević (1776-1863), Vladimir Lendić Ranko (1953-1993)) istovremeno vide zbroj tragičnih, pojedinačnih sudbina u kojima mogu prepoznati dijelove vlastitih biografija i bizarnost, što sugerira i naslov romana, prisutnu u svakom ljudskom životu. Jasna Horvat u tom smislu doista nudi mogućnost istinske identifikacije i onima koji Osijek doživljavaju kao svoj grad i onim drugima koji će njezin tekst čitati kao i svaki drugi književni tekst. Kako je to kada baranjski mrak uzjaše na leđa, znade vjerojatno svaki stanovnik Osjeka i njegove okolice, a preko priče Isabelle von Habsburg i vječnog paradoksa ljudskoga života predstavljenoga u njezinu liku – da se sačuva (njezina strast fotografiranja i običaj da uza se uvijek ima fotografski aparat) i uništi (jednako tako strastveno uživanje u lovu i običaj da uza se nosi pušku) osiguravaju priči mnogo širu recepciju. Jednako je tako i s drugim likovima i pričama o njima. Svatko onaj tko je zaljubljen u rijeku koju su još Kelti označili prijetnjom jer druje, podriva sve oko sebe ušančena između obala Grada i baranjske ravnice, znade što znači da je Antun Berhard uz Dravu krotak i da ispijajući njezinu vodu postaje sebi poznat, a dok izgovara Jer voda je dio mene i ja sam s njom, u njoj, uz nju... i bit ću samo njezin prestaje biti Slavonac i Baranjac i postaje samo čovjek. Da bi Grad postao vidljiv, nevidljivom je za svoga supruga Maksimilijana Gosseaua de Heneffa - vojnog inženjerijskog pukovnika koji je 18. svibnja 1709. godine primio imenovanje Dvorske komore za nadležnost u izradi planova izgradnje osječke utvrde – današnje Tvrđe, postala njegova supruga. Njezina nemoć da pobijedi u borbi sa životnom ljubavi i ljubavnicom svoga supruga – Simetrijom – nemoć je kojoj vjerojatno nitko u svome životu nije umakao. Opsjednutost Mehmed-paše Sokolovića mostovima i njihovom simbolikom nije nikako nova, ali kada tim mostom postaje žena -plesačica Sulejmana – koja je ime dobila po Veličanstvenom Sulejmanu čije su mrtvo tijelo prenosili preko mosta na Dravi što se opružio u svih svojih osam kilometara duljine i šest metara širine baš u trenutku njezina rođenja, tada stari motiv prestaje biti poznatim motivom. Činjenica da nas fizički nedostaci i nerazjašnjeno podrijetlo tjeraju da prekoračujemo granice i da ih sami definiramo u priči o Eugenu od Savoje i Pijemonta, njegovoj zečjoj usni, niskome rastu i poljuljanu doživljaju vlastita identiteta postaje sve samo ne trivijalna, a jednako je tako i s pričom čovjeka koji je vjerovao da mu je 9 sretan broj (koji se zbog toga ili toga radi pojavljivao kao konstanta njegove građanske biografije), autoričina ujaka Vladimira Lendića Ranka koji je na onaj svijet, umrjevši iznenada 9. veljače 1993. u 39 godini života (istoga datuma kada i Adela Dessati i Paulina Hermann), ponio pun novčanik novaca. U svom dijalogu s Gradom autorica mu kroz svoje glasnogovornike – likove i pripovjedače - daje priliku da konačno prihvatiti one koje je nekada nemilosrdno odbijao, a koji su mu posmrtno pronijeli slavu ili s vremenom postali njegovi simboli kao što je to slučaj s najznačajnijim slikarom osječke sredine 19. stoljeća Adolfom Waldingerom ili Paulinom Hermann rođenom pl. Lobe – Mačkamamom. S druge pak strane, na novoj razini čitanja, čitatelji dobivaju uvid u sud koji je o likovima iz romana dala povijesna znanost (3. poglavlje Kazalo i Tumač), u kojoj se većina njih drži "jakim likovima". Ta svojevrsna antitetičnost koja bi mogla biti rezultat čitanja što ga nudi J. Horvat vidljiva je i u spomenutoj strukturi prvih dvaju poglavlja – s jedne su strane, kao što sam već naglasila, likovi vezani zavisnim gramatičkim, a onda i izvangramatičkim vezama, a s druge strane jednako tako nezavisnim, koje su opet po svojoj prirodi antitetične jer su i sastavne i rastavne i suprotne, i zaključne i isključne i gradacijske, a kako je većina veznika semantički prazna pa značenje dobivaju od rečenica koje povezuju, tako se ovdje svaki od njih semantički puni pričom koju iniciraju i likom o kojemu pričaju. Vežući svoje likove jedne s drugima i razvezujući ih jedne od drugih, autorica i sama stupa u dijalog s voljenim Gradom (i njegovom bližom i daljom okolicom) kroz povijesna razdoblja koja se nižu u njegovu životu počevši od 1. st. prije Krista, dakle od vremena drevne Murse, pa do naših dana predstavljajući svako pojedinačno povijesno razdoblje (rimski Osijek, srednjovjekovni Osijek, turski i poturski Osijek, suvremeni Osijek...) i njegovu važnost za život Grada, ali i doprinos svakoga od ranije navedenih pojedinaca razvoju Grada. Tako pokazuje da nije slobodna (jer je vezana, navezana, povezana, zavezana...) od Grada i da određenost njegovim prostorom vidi kao priliku da prevlada zadanost i da kroz pomalo mitsku sliku o njemu (kao pojedinačnome) dopre do univerzalnoga, što i jest (ili bi trebao biti) cilj svake umjetnosti. Iako autorica nije slobodna od Grada, slobodna je u njemu. Zato mu i posvećuje svoje najintimnije misli skrivajući se iza pripovjedača i likova od kojih je svaki, a jednako je tako i sa svakom pojedinačnom pričom, zrcalo u kojemu se Grad ogleda, u kojemu vidi svaku promjenu koje je vrijeme zabilježilo na njegovu licu. A vrijeme... Iako je udjel historiografskih tekstova u Bizariju respektabilan, koji po svojoj prirodi vrijeme doživljavaju linearnim, autorica ga ne vidi takvim, što pokazuje i rasporedom priča u romanu koje ne slijede pravilo onoga što je prije bilo da bi ispričale vjerodostojnu priču o Gradu. Autorica vrijeme u tom smislu zapravo ignorira i uspostavlja pravilo po kojemu se neumitnom Kronosu suprotstavlja tzv. osobnim vremenom svakoga svoga lika i pripovjedača i u tomu vidi interes pripovjednoga teksta. Uostalom, dovoljno je vratiti se na Drugi predgovor, pismo upućeno Poštovanom gospodinu Godotu koje u ratnom Osijeku 1991. potpisuje Vladimir Lendić Ranko... Iako su veznici u jeziku ograničen skup riječi, dakle onda kada su u tzv. paradigmatskom nizu, kada se preliju u sintagmatski niz u književnome tekstu, pokazuju prirodu neograničene kombinatorike, a u slučaju Bizarija pretvaraju se u nevjerojatno žive, nadahnute, visokim književnim stilom i ženskom energijom ispisane priče i u osobnu iskaznicu grada na obali Drave, pokazujući silnu snagu i intenzitet života na prostoru koji živi od pravopijesnih razdoblja i koji je bio dom mnogim narodima i kulturama. Budući da je uglavnom teško prohodna znanstvena građa kroz Bizarij pretvorena u medij pojačane komunikativnosti, tj. u književni žanr, priča o bogatom povijesnom naslijeđu Grada postaje dostupna vrlo širokom krugu recipijenata, prvenstveno onima koji Osijek drže svojim domom, a onda i onima izvan granica grada, županije, regije, države jer pokazuju njegov srednjoeuropski karakter, otvorenost za primanje i davanje utjecaja, ali ga i definira kao grad po mjeri čovjeka koji je u novijoj povijesti neopravdano marginaliziran zbog položaja na zemljopisnoj karti. Neopravdano bi bilo nespomenuti kako je kroz bogatu, višestoljetnu književnu povijest Osijeka, bilo mnogih koji su pisali o njemu. Josip Juraj Strossmayer, Jagoda Truhelka, Vilma Vukelić, Vladoje Schmidt Jugović, Iso Kršnjavi, Josip Eugen Tomić, Marija Jurić Zagorka, Stjepan Tomaš, Stanislav Marijanović, Julijana Matanović, Goran Rem, Helena Sablić Tomić – samo su neki od njih. Međutim, tekst Jasne Horvat jedini je do sada obuhvatio priču o Gradu u tolikom vremenskom protegu - od vremena njegova nastanka pa do naših dana i ne zanemarivši ni jednu od triju gradskih cjelina od kojih je ustrojen. U godini kada se navršava 200. obljetnica od ustoličenja i proglašenja Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom romanom Bizarij Jasne Horvat grad dobiva svoj zaštitni znak i najljepši mogući dar za obljetnicu koja bi svim njegovim građanima u ovim turbulentnim vremenima morala i trebala puno značiti upravo zbog prvog člana navedene sintagme - slobodni - jer on implicira krajnji smisao života svakog pojedinca koji je, baš kao i likovi Jasne Horvat, ništa drugo do sam Grad. Upravo zbog činjenice da je Osijek bio prostorom život kojega su obilježili mnogi narodi i kulture od najranijih razdoblja povijesti do danas, priča o njemu koju pričaju povijesni dokumenti transformirani u književni žanr postaje zanimljiva u mnogo širem kontekstu, najprije nacionalne kulture, a onda i europske kulturne povijesti. Naime, mnogi su likovi Horvatičina romana po rođenju i rodbinskim vezama, službi, kulturnoj i umjetničkoj djelatnosti živa veza između europskih metropola i grada Osijeka i mnogi su od njih jednako zadužili europsku povijest kao i onu grada Osijeka i šireg osječkog područja (primjerice Eugen Savojski). Vjerujem kako će svatko tko uzme u ruke ovo štivo, a tko je na bilo koji način vezan s Gradom o kojemu ono priča priču, moći reći s Julijem Benešićem: A sada sam opet došao k tebi, dječački, nevini grade... Tebi koji si naša ÔS. Milica Lukić

Osijek ; povijest ; kulturna kronologija ; veznici ; gramatika

BIZARRIUM consist of fifteen stories about the city of Osijek, on known and unknown people who have entered into their major attachment - life, work, residence, passing, fate or coincidence - living in others, with others, and among others. All of these characters bizarijskih bizarre and interesting story, Osijek's axis, as we ourselves are the axis of each other, and the like are all together, arranged in a series of imaginary vezničkom. Fate of which tells Bizarij (Emperor Constantius II., Isabella von Habsburg, John Korođ, A. Bernhard, Maximilian de Gosseau Heneff, Eugene of Savoy, Suleiman the Magnificent, Adela Dessaty, Nikola Zrinski, Ilija Lekic, a dancer Suleiman, Mary Pejačević ...) are very different, belonging to different historical times, falter, or simply unfold flow in different ways. Bizarij čini petnaest priča o gradu Osijeku, o poznatim i nepoznatim ljudima koji su ga upisali u svoje bitne vezanosti – životom, radom, boravkom, prolaskom, sudbinom ili slučajnošću – živeći u drugima, s drugima i među drugima. Svim likovima ovih bizarijskih i zanimljivo bizarnih priča, Osijek je os, kao što su i sami osi jedni drugima, i kao što su svi zajedno, po