hrvatski

Privatizacijski novum – obećavajuća ili neizvjesna sudbina većine

U kratkom razdoblju tranzicije hrvatsko društvo nastoji nadoknaditi u povijesti jednostoljetno kašnjenje stvaranjem nacionalne države, oblikovanjem građanske političke svijesti, te orijentacijom gospodarstva na tržište. Taj iskorak iz povijesnog diskontinuiteta zvanog socijalizam, vrlo je zahtjevan i dugotrajan proces. Brza privatizacija i marketizacija ostavljaju neželjene tragove na socijalnoj razini: porast nezaposlenosti, pad proizvodnje, rad bez plaće, nesigurne mirovine i slično. Otuda u javnosti često prisutan ambivalentan odnos prema novumu kapitalističke stvarnosti: s jedne strane, javnost je jedinstvena u potrebi brisanja tragova socijalističkog kolektivizma, s druge pak, često ne prihvaća tehnologiju kojom se to provodi, kao niti njene provoditelje. Ovaj nesklad – između vjere u ostvarivost boljeg sutra (građanske demokracije, društva blagostanja) i povjerenja u nositelje i modele koji grade to novo sutra – je posebno izražen u stavovima javnosti prema provođenju privatizacije. O samoj privatizaciji javnost je uglavnom površno informirana. Tome može biti razlog u elitističkom pristupu ili nedostatku zanimanja šire javnosti. Može se govoriti i o još-ne-pripremljenoj javnosti za ovakve teme, ali se ne može tvrditi da se takve teme ne tiču javnosti, koja je posebno osjetljiva na nepravilnosti u privatizaciji. Ta je tema vrlo aktualna ne samo zbog medijske podrške, već i zbog socijalne nesigurnosti radničke populacije i najbrojnijih slojeva uopće, koji traže razloge takvomu stanju. Istraživanje je pokazalo da je u javnosti izraženo nezadovoljstvo ostvarenim rezultatima privatizacije. Ono je veće što je populacija obrazovanija. No, unatoč razlici u obrazovanju za sve je podjednako važna briga za socijalnu sigurnost i socijalnu ravednost. Razvojni ciljevi također u javnosti dobivaju visoku ocjenu poželjnosti. Država i banke nisu stekli povjerenje javnosti kao novi vlasnici. Najveći postotak povjerenja dobivaju radnici i menadžeri zajedno. To upućuje na zaključak da je povjerenje najveće u one koji su neposredno vezani uz proizvodnju. Osobito je nisko povjerenje u institucije koje provode privatizaciju (Ministarstvo privatizacije, Hrvatski fond za privatizaciju, Ministarstvo financija, pravni sustav). Povjerenje je to niže što je obrazovanje ispitanika više. Također je radni status utjecajan na stupanj povjerenja u iste institucije: ono je najniže kod poduzetnika, poslodavaca i stručnjaka. Latentne dimenzije (otkrivene Varimax rotacijom) pokazuju dvije orijentacije u percepciji socijalne pravednosti: snažnije izražena orijentacija na pro-socijalistički način izjednačavanja potreba i plaća, druga je usmjerena na tržišno-liberalne vrijednosti u pogledu stjecanja materijalnog bogatstva i plaće za rad i odgovornost. U percepciji važnosti razvojnih ciljeva također je moguće lučiti dvije orijentacije – izraženiju liberalno-demokratsku koja se gradi na vrijednostima stabilne demokracije, depolitizacije gospodarstva i marketizacije kao putu u europske integracije. Druga je slabije izražena, a zagovara tradicionalizam i državni paternalizam. Postojanje u javnosti suprotstavljenih orijentacija glede socijalne pravednosti i razvojnih ciljeva, potvrda je da privatizacijski novum nema isti predznak za različite socijalne, profesionalne, pa i političke skupine. Premda neizbježan proces tranzicijskog razdoblja, privatizacija je većinskoj populaciji donijela socijalnu nesigurnost, ali je, isto tako, ponudila i razvojne ciljeve. Dok je socijalna nesigurnost usmjerila javnost na već viđeni način socijalne brige, razvojni su ciljevi pred javnost stavili nove vrijednosti - političke slobode, građanska kultura, tržišne vrijednosti – a sve kao prvi korak ulaska u svijet demokracije.

rezultati privatizacije, javnost, socijalna sigurnost,socijalna pravednost, percepcija važnosti razvojnih ciljeva

nije evidentirano