hrvatski

Neproduktivna ravnoteža moći: zašto nema kompromisa “socijalnih partnera” u Hrvatskoj i zašto je malo vjerojatno da će ga uskoro biti

Tijekom prve polovine 1990-ih oblikovane su glavne karakteristike sustava industrijskih odnosa u Republici Hrvatskoj te se one u posljednjih 15-ak godina nisu značajnije mijenjale. Jedno od obilježja tog sustava jest stalna deklarativna težnja „socijalnih partnera“ za kompromisnim rješavanjem spornih pitanja regulacije industrijskih odnosa, tržišta rada i (makro)ekonomske politike. No, tijekom tih 15-ak godina malo je primjera uspješnih kompromisa među sva tri aktera industrijskih odnosa (država/političke elite, poslodavci i sindikati). Zbog izostanka kompromisnog dogovora među akterima industrijskih odnosa sporna pitanja se ili rješavaju „preko koljena“ političkom voljom države (što za posljedicu ima otpor u provedbi od strane druga dva aktera ili pak česte izmjene propisa) ili se rješavanje spornih pitanja stalno prolongira (što za posljedicu ima „vječno“ bavljenje istim pitanjima). Za navedeno stanje nude se različita objašnjenja, ovisno o kutu gledanja i interesima onih koji objašnjenja nude. Često se kao objašnjenje navodi slabost i razjedinjenost sindikata koji, zbog toga, nemaju snage izvršiti pritisak na poslodavce i državu. Na tom tragu je i teza o kontinuiranom pogodovanju države interesima poslodavaca. Može se sresti i teza o nedostatku „kulture socijalnog dijaloga“, što je mana koja se često pripisuje sa sindikalne strane političkim elitama i poslodavcima. Predstavnici sindikata su nerijetko od strane poslodavaca percipirani previše tvrdoglavim i neupućenim u suvremene gospodarske trendove. Poslodavci i sindikalni čelnici će političkim elitama predbacivati autoritarnost i zatvorenost spram inicijativa i interesa „socijalnih partnera“, itd. Rad nudi drugačije objašnjenje izostanka kompromisnog rješavanja spornih pitanja među „socijalnim partnerima“. Kroz analizu organizacijskih i strukturnih obilježja sve tri strane tripartitnog socijalnog dijaloga, u radu se nastoje prepoznati ona strukturna obilježja svake od strana koja povoljno utječu na mogućnost sklapanja kompromisnih aranžmana te ona obilježja koja smanjuju tu vjerojatnost. U rad se na sve tri strane prepoznaju značajna organizacijska i strukturna svojstva koja aktere tripartitnog dijaloga čine nesposobnim za preuzimanje rizika ulaska u kompromisne aranžmane, odnosno obilježja koja pojedine aktere čini nevjerodostojnim partnerima za preostala dva aktera. Te slabosti rezultiraju ravnotežom moći meću akterima socijalnog dijaloga. Ravnoteža moći podrazumijeva da svaki od aktera raspolaže određenom količinom moći u odnosu na druga dva aktera te da niti jedan od njih nije znatno jači ili slabiji od preostala dva. No, ta ravnoteža moći se nalazi na takvoj razini koja ne omogućava ulazak u kompromisne aranžmane, te je zbog toga neproduktivna. Naime, kompromisni aranžmani zahtijevaju određenu razinu unutarnje konsolidiranost te određenu razinu moći prema drugim akterima. U radu se raspravlja teza kako niti jedan od aktera nacionalnog tripartitnog dijaloga ne zadovoljava oba kriterija, što rezultira strukturnim preprekama za stvaranje kompromisnih aranžmana oko spornih pitanja politike tržišta rada, industrijskih odnosa te općenito ekonomske politike.

socijalni dijalog, gospodarsko-socijalno vijeće, sindikati, poslodavci, država, strukturne prepreke za socijalni konsenzus

nije evidentirano