hrvatski

Tri hrvatske modernizacije i uloga elita

Izloženi rad počiva na dvije pretpostavke. One su iscrpnije obrazložene u drugim autorovim radovima pa ih na ovom mjestu ne držimo potrebnim posebno obrazlagati. (a) Hrvatsko modernizacijsko razdoblje korisno je dijakronijski razdijeliti na tri posebna razdoblja: ili, kraće, na “tri modernizacije”. Prva se oblikovala u razdoblju, (grubo promatrano), 1868-1940. Njezina je glavna označnica mukotrpno i usporeno oblikovanje osnovnih institucija i subjekata modernizacije te (neuspješno) odvajanje od tradicionalnog društvenog sklopa. Druga se oblikovala, (također grubo promatrano), u razdoblju 1946-1990. Njezina je glavna označnica paradoksalno totalitarno posredovanje modernizacijskih ciljeva. Zbog toga se modernizacija transformira u monumentalnu scenografiju političkih planova. Pak, posve u sjeni, u zonama gdje organizatori poretka moraju surađivati sa socijalnim sudionicima, oblikuju se fragmenti racionalne strategije preobrazbe. Ali oni ne dosežu, a ne mogu ni doseći, razinu “globalnih fenomena”. Treća se modernizacija, (ponovo mukotrpno), oblikuje u razdoblju nakon 1990. godine. Njezini apstraktni obrisi, zadanim tranzicijskim imperativima, naziru se kao posebni normativni horizont. Ali njezini tvorbeni procesi tek se imaju učvrstiti. Drukčije rečeno: pitanje o subjektu treće hrvatske modernizacije posve je otvoreno. (b) Preglednosti radi korisno je unutrašnje modernizacijske “grozdove” promjena razvrstati na tri osnovna. To su: industrijalizacija; urbanizacija; birokratizacija (oblikovanje institucija i kompetentnog upravljačkog sloja). Ta tri skupa promjena nemaju istu socijalnu “brzinu”; ili, drukčije rečeno, njihova racionalna izgradnja teče različitim tempom pa je strukturna sukladnost između njih češće sretnom slučajnošću nego li učinkom sinkronih i postojanih sektorskih odnosa. Rad hrvatskih elita u razdoblju prve modernizacije vidljiv je, uglavnom, na sektoru birokratizacije (posebno u organizaciji modernog školstva, sudstva i komunalne uprave). Na ostalim sektorima, kao i na drugim područjima birokratizacije (primjerice, financije, vojska, organizacija državne vlasti), rad hrvatskih elita je reduciran na ulogu sudionika s pomoćnim ovlastima; ili na ulogu sudionika ovlaštena za rad u malim tvrtkama i malim gradovima (tvrtke do stotinjak uposlenih i gradovi koji ne nadmašuju dvadesetak tisuća stanovnika). Zato one i ne mogu biti mjerodavnim jamcima racionalnog ishoda prve modernizacije. Rad hrvatskih elita u razdoblju druge modernizacije vidljiv je na sva tri prije spomenuta sektora. Jer u tom razdoblju modernizacijska mijena ima značajke “nužnosti” koja frontalno pogađa sva tri područja. No ona ima dvostruko kodiranje. Na razini “velikih priča” modernizacijska je mijena sadržaj utopijske scenografije. Na razini svakodnevne društvene zbilje ona djeluje kao ireverzibilna sila raskorjenjivanja tradicionalnog svijeta i njegova premještanja u (paleo)industrijsku radnu organizaciju / kaotični srednji-veliki grad / partijski nadziranu upravu. Zahvaljujući tomu, hrvatske elite u tom razdoblju djeluju orijentirajući se jednom vrsti dvostrukog miješanja utopijskog opsjenarstva i nerizične racionalnosti. Ukupni je rezultat ograničena kompetencija i nepovjerenje u inovativne oblike socijalnog djelovanja. U tek započetom razdoblju treće modernizacije promijenjeni normativni obzor dramatizira zrcalni lik elita oblikovanih u prijašnjem razdoblju. Učinke njihovih ograničenih sposobnosti zasnovano je zvati modernizacijskom krizom. Ona nije “samo” moralna ili “samo” ekonomska. Zato pitanje o kakvoći elite prethodi posebnim pitanjima o strategiji nacionalnog razvitka.

Modernizacija; elite; Hrvatska

nije evidentirano