hrvatski

Odluke dubrovačkih vijeća 1395-1397.

Odluke dubrovačkih vijeća (Velikog vijeća, Malog vijeća i Vijeća umoljenih) među najvažnijim su izvorima za upoznavanje dubrovačke srednjovjekovne prošlosti (Reformationes, ser. 2, Državni arhiv u Dubrovniku). U njima sadržani podatci osnovna su građa za raznorodna povijesna istraživanja, bila ona usmjerena na političku povijest, diplomatske odnose, dubrovačko stanovništvo i izgradnju grada, ili teme iz svakodnevnog života. Potreba njihova sustavnog objavljivanja prepoznata je već u ranom razdoblju djelovanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, te je prvi svezak ugledao dan još davne 1879. godine. Nakon poletnog početka, kada su u osamnaestgodišnjem razdoblju u pet knjiga izdani svi sačuvani svesci do 1379., 1 akcija je zamrla sve do 50-tih godina 20. stoljeća, kada je Mihailo Dinić izdao dvije knjige u sklopu Srpske akademije nauka i umetnosti.2 Poslije toga opet je potrajalo gotovo pola stoljeća dok ovaj važan izdavački poduhvat nije obnovljen, ovaj puta u okviru Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku.3 Prethodni objavljeni svezak odnosio se na razdoblje 1390.-1392. (neobjavljeni dio sveska 28 i svezak 29 serije Reformationes). Sljedeći registar, koji su se odnosio na 1393. i 1394. nažalost nije sačuvan. Svezak 30, koji sada izlazi iz tiska, pokriva dvoipolgodišnji interval od početka 1395. do kolovoza 1397. Prekid s ljetom 1397. uzrokovan je popunjenošću listova namijenjenih odlukama Vijeća umoljenih, a zgodno je pao u vrijeme smanjene aktivnosti državnih institucija u ljetno doba. Sljedeći registar, koji je vođen od kolovoza 1397. također je sačuvan (Reformationes, sv. 31). Izvornik je pisan na papiru, stranice veličine 22x30 cm, naknadno uvezan u kartonske korice dimenzija 24x31. Registar se sastoji od tri sveščića od po 1 Libri reformationum I-V, prir. I.Kr. Tkalčić i Josip Gelcich. [Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, X, XIII, XXVII-XXIX]. Zagreb: JAZU, 1879-1897. 2 Odluke veća Dubrovačke Republike I-II, prir. Mihailo Dinić. [Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, III.15 i 21 (dalje: ZIJKSN)]. Beograd: SANU, 1951 i 1964 ; dopuna u: Iz dubrovačkog arhiva, I. [ZIJKSN, III.17]. Beograd: SANU, 1957. 3 Odluke dubrovačkih vijeća 1390-1392, prir. Nella Lonza i Zdravko Šundrica. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2005. 8 50 listova.4 Izgledom i strukturom podudara se s prethodnim registrima. Numeracija listova je originalna i teče kontinuirano do f. 145, s rijetkim pogrješkama ; listovi do kraja sveska numerirani su u novije vrijeme olovkom. Na prvom unutarnjem listu stoji izvorni naslov “Liber reformacionum consciliorum civitatis Ragusii maioris, minoris et rogatorum...”, koji je zapisao kancelar Alberto Bono. U inicijale na tom i sljedećem listu (ff. 1r, 2r) te na početku odluka Vijeća umoljenih (f. 71r) ucrtao je malene portrete (v. slike na str. 37). Ovakve jednostavne iluminacije u pravnim rukopisima nisu rijetke. Podosta sliče, na primjer, na glavice iz istog razdoblja kojima je ukrašen rukopis 766 iz Gradske knjižnice u Avignonu (Johannes Alarmet, Breviarium iuris), osobito liku bradatog muškarca s početka V. knjige (f. 99v).5 Prvi sveščić zauzimaju odluke Malog vijeća (ff. 4r-70r), od polovice drugog sveščića slijede odluke Vijeća umoljenih (ff. 71r-100r), a treći sveščić ispunjavaju odluke Velikog vijeća (ff. 102r-145r). Odluke prati popis dužnosnika koji će biti u službi kroz 1395. i 1396. (ff. 2r-3v) i onih čiji će mandat teći od 1397. (ff. 47v-48v), ali i neki dodatci koji su manje uobičajeni: kazalo odluka Velikoga vijeća (ff. 100v-101v) i popis knezova (rectores) za razdoblje od siječnja 1395. do studenog 1397., koji ponešto izlazi iz vremenskog okvira registra (f. 149r). Posebno je interesantan završni list (f. 149v) s kratkim zapisima o događajima koji su se kancelarima učinili vrijednima zabilježbe (potresi, nevrijeme, posjeti uglednika i slično, ali i vlastita putovanja i izbivanja iz Dubrovnika). U svezak su bila umetnuta četiri lista, danas izdvojena u posebnu omotnicu u svesku, koji se također objavljuju (prilozi 1-6).6 Kao što je označeno na unutarnjoj naslovnici, upise su unosila ista tri kancelara koja su pisala i prethodni i sljedeći svezak. Najviše ih je pisano rukopisom sitnih urednih slova s laganim dijakritičkim crticama iznad slova i, koji pripada kancelaru Albertu Bonu iz Belluna (Albertus Bonus olim Thome, Albertus Bono, Albertinus).7 Snažniji ductus i češće ligature odlikuju rukopis kancelara Antonia de la Maldura iz Bergama (Antonius de Lamaldura, Antoninus).8 4 Prvi sveščić obuhvaća ff. 1-50v, drugi 51r-100v, treći 101r-149v. 5 Avignon, Bibliothèque Municipale, ms. 766 (prije 1382.), digitalno reproduciran na: http:// www.enluminures.culture.fr/public/mistral/enlumine_fr. 6 Na omotnici je označeno: “Ulošci iz Lib. Reformationum No. 30”, na listu: “52, 55, 63 i 109 (4 komada)”. 7 Za komparaciju može poslužiti isprava u Diplomata et acta saec. XIV, ser. 76, br. 51. Za osnovne biografske podatke v. Constantin Jireček, »Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner«. Archiv für Slavische Philologie 26 (1904): 191-192. 8 Ono što je pisano njegovom rukom može se izlučiti pomoću vlastoručnog zapisa u Reformationes, sv. 29, f. 131r. Odluka o primanju u službu sadržana je u Reformationes, sv. 28, f. 52v. Jireček donosi pogrješnu godinu nastupa službe ( usp. C. Jireček, »Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner«: 192). 9 Lako se prepoznaje krupniji rukopis Andree iz Bolonje (Andreas q. Dominici de Bononia), čijih je zapisa u ovome svesku najmanje.9 Odluke vijeća kancelari su prepisivali naizmjenice, pa i u ovome svesku ima stranica na kojima su se izmijenila sva trojica. Na pr. na f. 41r upise 1, 4-5, 8-10 unio je Alberto Bono, drugi, treći i sedmi upis Antonio de la Maldura, a šesti Andrea iz Bologne (v. sliku 5, str. 38). Sve su odluke iz ovoga sveska na latinskome, osim par na mletačkom idiomu: 10 prijepisa jedne lastovske statutarne odredbe (f. 61rv), zapovijedi Đori Bokšiću glede ubiranja daća od dubrovačkih trgovaca (f. 63rv) te bilježaka na zasebnim listovima (prilozi 1-6). U registrima dubrovačke kancelarije uobičajen je stil obrezanja (stilus circumcisionis), kod kojeg godina počinje teći s prvim siječnjem, no neki su kancelari bili naučeni novu godinu započinjati već s Božićem (stilus nativitatis). 11 Primjećuje se da se kancelari ponekad kolebaju pri datiranju zapisa koji padaju u posljednje dane u godini i nerijetko ispravljaju godinu koju su prvotno upisali (f. 95v, 120v) ili primjenjuju stil na koji su navikli (f. 25v, 46v). * * * Reformatio je izraz za odluke koje donose vijeća autonomnih gradova, uobičajen u tadašnjem pravnom nazivlju. Tu nije riječ o ‘reformi’ lokalnih statuta (što se naziva ‘correctio’), jer u srednjovjekovnom latinskom glagol ‘reformare’ ima vrlo općenito značenje ‘odrediti, odlučiti’. Njime su obuhvaćene sve vrste odluka, ne samo one bitnije i trajnije statutarne naravi nego i posve banalni akti administracije vezani uz svakodnevne stvari.12 U današnjem smislu riječi, pokrivale bi semantičko polje zakonodavnih i upravnih akata. Funkcionalni odnos među vijećima i njihove nadležnosti tek su malim dijelom bili uređeni propisima, a većinom su se temeljili na “ustavnoj praksi” koja se 9 Njegova se ruka pouzdano može identifi cirati temeljem vlastoručnog zapisa u Reformationes, sv. 28, f. 115r, kao i usporedbom s ispravama br. 36 i 96 u Diplomata et acta saec. XIV. O Andrijinom curriculumu u dubrovačkoj kancelariji najsažetije v. C. Jireček, »Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner«: 190-191. 10 O mletačkoj osnovi zapisa na vulgarnom talijanskom u dubrovačkoj kancelariji v. Diego Dotto, Scriptae venezianeggianti a Ragusa nel XIV secolo: Edizione e commento di testi volgari dell’Archivio di Stato di Dubrovnik. Roma: Viella, 2008, osobito: 431-438. 11 Za pregled stilova i objašnjenje v. Jakov Stipišić, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi. Zagreb, 21985: 194-195. 12 Paolo Cammarosano, Italia medievale: Struttura e geografi a delle fonti scritte. Roma: Carocci editore, 51998: 159-166 ; Philippe Jansen, »Statuer et amender. Rédaction et promulgation des statuts et de leurs riformanze dans les communes des Marches aux XIVe-XVe siècles«, u: ‘Faire bans, edicts et statuz’: légiférer dans la ville médiévale, ur. Jean-Marie Cauchies and Éric Bousmar. Bruxelles: Publications des Facult és universitaires Saint-Louis, 2001: 462-463. 10 postupno oblikovala. Malo vijeće bavilo se množinom “tekućih upravnih poslova” na koje je trebalo žurno reagirati. Zato se i sastajalo najčešće, a njegove su odluke u svesku najbrojnije. Pred Vijeće umoljenih redovito su dolazili osjetljivi predmeti u kojima je bitno državničko promišljanje i vaganje političkih ciljeva. Veliko vijeće donosilo je ponajprije opće propise trajne prirode (“zakone”) i provodilo izbore dužnosnika. Razgraničenje nadležnosti ovih tijela bio je dugotrajan proces, koji u ovome razdoblju još nije u završnoj fazi. Odluke triju vijeća nisu stilizirane na isti način. Kod Maloga vijeća unosila se samo izglasana odluka, uz broj pozitivnih glasova jer je i tijek rasprave i odlučivanja tekao nešto neformalnije. Međutim, kod Velikog vijeća i Vijeća umoljenih u jednoj se stvari postupno moralo glasovati od općenitijeg prema posebnijem tako da su se u svakom stadiju bilježila dva antitetična prijedloga, formulirana tako da se o njima može glasovati za ili protiv ; uz usvojeni prijedlog zapisivalo se koliko je glasova dobio a odbijena alternativa obično je prekrižena. Vijeća su uglavnom odlučivala običnom, t.j. natpolovičnom većinom nazočnih, pod uvjetom da se okupio kvorum ; 13 no, za izmjenu propisa i u predmetima koji su značajnije teretili državnu blagajnu, zahtijevala se posebna, dvotrećinska većina.14 Izborni postupak u Velikome vijeću tekao je pak tako da se za mjesta koja je trebalo popuniti predlagao trostruki broj kandidata, a vijećnici su o svakom predloženiku glasovali ponaosob za ili protiv. U zapisniku se uz ime svakog kandidata koji je dobio natpolovičnu podršku upisivao broj pozitivnih glasova, a uz ime onoga koji je polučio više negativnih nego pozitivnih glasova nije se upisivao stvarni broj, već ništica. Od onih koji su prošli taj “prag” polovice glasova15 pobjeđivali su oni s najboljim rezultatom, a ako su dvojica bila izjednačena, glasovalo se ponovno sve dok jedan ne bi pobijedio. Ako nitko nije dobio natpolovičan broj glasova, izbori 13 Kvorum je reguliran odredbom u Liber omnium reformationum, VIII, 2 iz 1331. (»Liber omnium reformationum«, prir. Aleksandar Solovjev, u: Istorisko-pravni spomenici, I. Dubrovački zakoni i uredbe. [ZIJKSN, III.6]. Beograd: SANU, 1936). 14 Dvotrećinska većina tražila se, primjerice, za odlučivanje o povišenju plaća državnih službenika ; usp. Filip de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika, prir. i prev. Zdenka Janeković Römer. Zagreb: Dom i svijet, 2004: 67/158. 15 G. 1394. provedena je reforma izbornog postupka, prema kojoj se kandidati za najviše dužnosti trebaju birati dvotrećinskom većinom. Međutim, klanovska podijeljenost patricijata takvu je većinu činila nedostižnom. Na pr. pri izborima za kneza za studeni 1395. takva je “kvalifi cirana većina” postignuta tek nakon propalih 30 krugova (f. 114r-115v), što je jamačno povuklo hitnu promjenu propisa i vraćanje na staru, “običnu većinu” (f. 117v). O klanovskim podjelama i sukobima v. Nenad Vekarić, Nevidljive pukotine: Dubrovački vlasteoski klanovi. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2009. 11 za to mjesto ponavljali su se ispočetka, no nije bilo zapreke da se nečija kandidatura smjesta ponovo istakne.16 Uz ime izabranog često je na margini ubilježeno da je dužnost prihvatio, prisegnuo, odbio i platio kaznu i sl. Za razliku od ovoga, izbori i reizbori službenika koji su obavljali neki stručni posao i za to primali plaću (na pr. liječnici, kancelari, učitelji) obavljali su se uglavnom u Malome vijeću po jednostavnom modelu odlučivanja većinom o jednom kandidatu. Kancelari su barem kod složenijih odluka sastavljali koncept, pa ga prepisivali u Reformationes. To se može, na primjer, razabrati iz slučajeva kada je invertiran logičan redosljed upisa, što je ispravljeno slovima A i B na margini, ili kada je kancelar zabunom dvaput prepisao iste dijelove teksta. Prilozi 1 i 2 takvi su koncepti, kojima odgovara čistopis na f. 62v-63v. Može se pretpostaviti da se ipak prepisivalo ažurno, jer nema ni velikih praznina ni manjka prostora. Jednostavnije odluke vjerojatno su upisivane neposredno u službeni svezak. Odluke dubrovačkih vijeća, kao temeljni zakonodavni izvor, bile su povezane s mnogim drugim arhivskim knjigama a ponekad na njih direktno i upućuju, na pr. na liber vendicionum za 1395. (f. 127v), register commissionum za 1396. (f. 85v, 124v) i liber lamentationum de foris za 1397. (f. 63v), sveske koji u odgovarajućim serijama nisu sačuvani. Neke će odluke istraživači dovesti u vezu s ispravama objavljenima u Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae i u drugim zbirkama latiničkih i ćiriličkih listina.17 Ovdje spomenimo samo slučajeve kada je neka odluka već cjelovito bila objavljena prema drugom izvoru. Naime, iz zapisnika dubrovačkih vijeća, koji je izvornik, pojedine odluke – poglavito one trajne važnosti i općenite prirode - prepisivale su se u zakonske zbirke.18 Tako je u Liber viridis (Zelenu knjigu) iz ovog razdoblja unijeta odluka kojom se utvrđuje obračunski tečaj dukata (f. 104r, LV c. 84), svima koji imaju poslugu naređuje da je upute na javne radove kopanja gradskog jarka (f. 107r, LV c. 85), propisuje postupak dodjele građanstva (f. 114r, LV c. 86), mijenjaju odredbe izbornog postupka (f. 117v, LV c. 83, dodatak), određuje nadležnost Velikog vijeća za izbore dužnosnika (f. 118r, LV c. 87), potanko reguliraju uvjeti za zakup carina (f. 120v-121r, LV 16 Potanje o izbornom postupku v. Nella Lonza, »Izborni postupak Dubrovačke Republike«. Anali Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku 38 (2000): 9-52 17 Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVIII, ur. Duje Rendić-Miočević. Zagreb: JAZU, 1990. Osnovne uputnice na ranije objavljeno gradivo donosi Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808., I. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske 1980: 346 i sl. 18 Kancelari su običavali odluku koja je prepisana u drugu zakonsku zbirku na margini označiti sa “S” (scriptum). 12 c. 88) a još potanje oni za prodaju općinske soli (f. 121v-122r i 123r, LV c. 89), propisuje način odlučivanja u kaznenom sudu (f. 127v, 19 LV, nenumerirani c. koji slijedi iza c. 83), zabranjuje sušenje žita u loggi (f. 133, LV c. 90), regulira postupak prema onima koji dolaze iz krajeva zaraženih kugom (f. 138v, 142v, 143v, LV c. 91) te Dubrovčanima naređuje da sol prevoze u unutrašnjost samo preko dubrovačkog trgovišta (f. 142r, LV c. 92). Tekst propisa u oba se izvora uglavnom podudara, no Reformationes bilježe i protuprijedlog, koji je propao na glasovanju ; iz izvornika se ponekad također može pratiti tijek pripreme zakonskog prijedloga. U zapisnicima je također sačuvan trag jednog propisa lastovske zajednice, koji nije ušao u njezinu zakonsku zbirku.20 Povijesne obavijesti sadržane u zapisnicima dijelom su poznate i već rabljene u literaturi, a njihovo integralno objavljivanje potaknut će, vjerujem, njihovo još intenzivnije korištenje. Iz panorame tema i motiva koje sadrže, naznačimo barem najvažnije. U zapisnicima dubrovačkih vijeća ocrtavaju se krupne političke teme koje određuju dubrovačku povijest u ovome razdoblju. Vrhovna vlast ugarskog vladara okosnica je dubrovačke faktične samostalnosti, pa se poslanstvima neprestano održavaju odnosi s ugarskim dvorom. Boravak Sigismunda Luksemburškog u Gradu potkraj 1396., nakon poraza kod Nikopolja, bio je rijetka prigoda da se odanost iskaže i ceremonijalnim jezikom. U balkanskom zaleđu bez jake središnje vlasti raspirila se moć velikaša, pa Dubrovnik ne održava veze samo s nominalnim vladarima (na pr. u Bosni s kraljem Stjepanom Dabišom, zatim njegovom udovicom Jelenom), nego traži i nove “partnere” koji će omogućiti nesmetanu trgovinu, olakšati carinske namete ili biti spremni ustupiti željene teritorije: u Zeti s Balšićima i Radičem Crnojevićem, u Srbiji sa Stefanom Lazarevićem i Lazarovom udovicom Milicom, a u Bosni sa Hrvojem Vukčićem, Pavlom Radenovićem, Sandaljem Hranićem, Đorom Bokšićem, Radivojevićima i Nikolićima. Nekima od spomenutih Dubrovnik će dati povlastice ili dodijeliti građanstvo. Leitmotiv dubrovačke vanjske politike jesu planovi za stjecanje Konavala te pokušaj proširenja teritorija na neke srednjodalmatinske otoke. Na “morskoj fronti” jedan je od gorućih problema gusarstvo na južnom Jadranu, pogotovo od strane ljudi Gabriela Maledici iz Parme, kastelana i kapetana Barija ; uz njih, u 19 U izdanju Liber viridis pogrešno označeno 126v ; usp. Liber viridis, prir. Branislav Nedeljković. [ZIJKSN, III.23]. Beograd: SANU, 1984: post c. 83. 20 Usp. f. 61r i Knjiga o uredbama i običajima skupštine i obćine otoka Lastova, izd. Frano Radić. [Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, 8]. Zagreb: JAZU, 1901 ; pretisnuto u: Lastovski statut, prir. Antun Cvitanić. Split: Književni krug, 1994. 13 tom su akvatoriju harale i manje grupe iz okolice Omiša i Trogira. Odnosi s Kotorom su pomućeni i na snazi su represalije, a obnovom sporazuma s gradom Anconom izglađuje se sukob oko trgovačkih pristojbi. Vrlo je snažan pritisak izbjeglica iz balkanske unutrašnjosti i dubrovačke se vlasti suočavaju s problemom njihovog zbrinjavanja. Među unutarnjim teškoćama s kojima se zapisi u više navrata bave jesu mjere radi suzbijanja kuge. Uz neprestanu skrb za trgovinu, gospodarskim se mjerama potiče suknarstvo. Uređuju se zemljišni odnosi na Astareji i Pelješcu te utvrđuje Ston. Na institucionalnome planu iskazuje se problem novog modela izbornog postupka, koji potkraj 1395. dovodi do potpune paralize izbora, zbog čega se ponovno uvodi glasovanje običnom većinom. Kratki ljetopis (f. 149v) bilježi i vrlo neugodno potresno razdoblje te neke druge nepogode koje su se slučile na Dubrovnik. Posebnu draž i vrijednost ovome izvoru daju kratki zapisi o najrazličitijim temama: o državnim brodicama, o kanalizaciji i “sanitarnoj inspekciji”, o gradnjama i ubiranju najamnine za općinske kuće, o zadušnicama i drugim ceremonijalnim prigodama, o dojavi opasnosti vatrom, o sistemu prevlačenja barke preko kopna iz Stonskog u Malostonski zaljev, o šteti na kupusu, o lovu ribe za bosanskog kralja te o nizu drugih motiva iz dubrovačke svakodnevice s kraja 14. stoljeća. *** Odluke vijeća objavljene su prema istim načelima prema kojima je pripremljen prethodni svezak, 21 a koja uglavnom slijede upute za objavljivanje srednjovjekovne arhivske građe.22 Premda egdotički standardi u tome nisu jedinstveni, radi lagodnijeg su korištenja u i v unijeti prema zvučnoj vrijednosti, kako se i dosada običavalo u izdavanju dubrovačkih izvora. I longa transkribirana je uvijek kao i ; y je zadržan u osnovi riječi a u latinskom tekstu u nastavcima zamijenjen s i odnosno ii. Zadržane su sve pravopisne osobitosti izvornika. Gramatičke i sintaktičke nezgrapnosti i pogrješke (na pr. nepodudaranje padeža ili broja subjekta i predikata) nisu rijetke, a čitatelj će ih uglavnom s lakoćom prepoznati pa su samo ponekad naglašene uskličnikom. Ispušteni su sitniji lapsus calami, koje je pisar sam ispravio. 21 Odluke dubrovačkih vijeća 1390-1392: 13-16. 22 J. Stipišić, Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi: 175-180 ; Giampaolo Tognetti, Criteri per la trascrizione di testi medievali latini e italiani. [Quaderni della Rassegna degli Archivi di Stato, 51]. Roma, 1982 ; Conseils pour l’édition des textes médiévaux, I. Paris: Comité des travaux historiques et scientifi ques, École nationale des chartes, 2001. 14 Na jezičnom je planu snažan utjecaj idioma sjevernotalijanskih područja otkuda su došli kancelari te su izgubljeni ili izmijenjeni mnogi elementi klasične latinske morfologije i sintakse. Od brojnih primjera spomenimo, kao najčešće, da se riječ dies bez obzira na značenje (dan, rok) javlja i u muškom i u ženskom rodu ; da prijedlog in s akuzativom odgovara i na pitanje gdje a s ablativom i na pitanje kamo ; da se jednostruki i dvostruki konsonanti ne pišu dosljedno (na pr. panus umjesto pannus, statuttum umjesto statutum, redovito quollibet), a da umjesto slova s često stoji grupa sc (na pr. sceu umjesto seu). U poretku riječi i rečeničnim konstrukcijama mnogobrojni su kalkovi (calques linguistiques), kod kojih se osjeća da pisari “razmišljaju na talijanskom”.23 Kratice su razriješene, osim oznake “R.” odnosno “Re.” kod izbora, jer ona može značiti i “remansit” i “recepit” ; zadržana je i kratica etc. Kratice Pp. (Prima pars) i Sp. (Secunda pars) uvedene su za početnu formulu koja se stalno ponavlja. Kratke oznake predmeta odluke s margine izvornika prenesene su na lijevom rubu, kako bi i današnjem čitatelju, na isti način kao i nekadašnjem korisniku, olakšavale i ubrzavale traženje onoga što ga zanima. Posebno je bilo složeno pitanje prezentacije prekriženih dijelova teksta. Posrijedi su mogle biti kancelareve ispravke pogrješaka u pisanju, oznake da je neki zakonski prijedlog odbijen (ta je obavijest gotovo uvijek redundantna, jer se već iz rezultata glasovanja vidi koji je prijedlog izglasan), križanje imena onog kandidata koji nije izabran zbog nedovoljnog broja glasova (također suvišak), ali i križanje imena izabranog predloženika koji je naknadno odstupio ili bio izabran na neku drugu dužnost. Prekriženi tekst donesen je u obloj zagradi uz odgovarajuću redaktorsku oznaku (cancell.). Izdanje je opremljeno trima kazalima: kazalom osoba (index personarum), kazalom mjesta (index locorum) i predmetnim kazalom (index rerum). Uz toponime označen je, gdje god je to bilo moguće, njihov suvremeni naziv.

Dubrovnik; Malo vijeće; Veliko vijeće; Consilium Rogatorum; 14. stoljeće

nije evidentirano