hrvatski

Franjevci u Osijeku (Osvrt na djelovanje i značenje u prvoj polovici 18. stoljeća)

Nazočnost franjevaca u Osijeku duža je od tri stoljeća i veže se za razdoblje nakon izgona Turaka Osmanlija iz grada na Dravi 26. rujna 1687. godine. Franjevačka graditeljska djelatnost u osijeku veže se u vrijeme kada je nastojanjem o. Pavla od Rame, prvog službenog osječkog poglavara, 1699. započela izgradnja rezidencije (starog samostana) sa dva krila – istočnim i južnim – u obliku slova L. Gradnja rezidencije je trajala do 1705., a proširenje samostana dogodilo se 1719. Četiri godine potom samostan je podignut na dva kata. Franjevci su 1733. na zemljištu južno od Klanca izgradili zapadni trakt novog samostana. Izgradnja novog samostana započela je 1751., a posve završena 1761. godine. Gotovo istodobno, 1708. franjevci su započeli gradnju samostanske crkve koja je dovršena 1732. godine. Istodobno su osječi franjevci vršili dušebrižničko, prosvjetno i kulturno djelovanje koje je u prvoj polovici 18. stoljeća, u otegodnim i teškim političkim, gospodarskim i društvenim uvjetima zaista bilo zadivljujuće te je osječki samostan u prvoj polovici 18. stoljeća prosvjetno i kulturno središte ondašnje Slavonije. Posebice je značajan tiskarski rad u kojem je osječka franjevačka tiskara služila i gradskim vlastima pa i građanima. Svojim djelovanjem trag su ostavili istaknuti franjevci, tadašnji i potonji (filozofski i teološki pisci, književnici, prevoditelji, leksikografi, gramatičari i znanstvenici – Mihael Summa, Stjepan Vilova, Antun Tomašević, Ivan Velikanović, te u vremenu potom Josip Pavišević, Marijan Lanosović, Matija Petar Katančić i drugi). Oni su stvorili tzv. osječki kulturni krug ostavivši dubok trag u prosvjetnom i kulturnom životu grada na Dravi, ali i znatno šire.

Franjevci u Osijeku, 18. stoljeća

nije evidentirano