hrvatski

Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828.-1857. godine

Knjiga Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828.-1857. godine prati službene predmoderne popise stanovništva i službene izračune broja stanovnika Kraljevine Dalmacije. Habsburška Monarhije kao prva dugovječnija moderna država na dalmatinskom prostoru pokušala je kvantificirati svoju 1797. novodobivenu pokrajinu Dalmaciju, te je već iste godine u pokrajinu poslala dvorskog savjetnika Steffanea da organizira prvi popis pučanstva. Drugi popis je već izrađen 1803. za reformski orijentiranog guvernera Goessa. Nakon francuskog intermezza popisi pučanstva etablirani su carskom naredbom iz 1820. godine. Popisi čije podatke imamo od 1818. godine izvođeni su u organizaciji službenih državnih vlasti i prema tome oni mogu nositi naziv "službenih" popisa, međutim temelj podataka čine podatci dostavljeni od župnika/paroha koji ne moraju biti uvijek niti točni niti ažurirani. Ovisilo je o brizi i maru župnika na terenu kako će podatci biti točni. Podatci su putem nad/biskupija skupljani i slani prema kotarskim i okružnim poglavarstvima koji su bili nositelji popisa. Sakupljeni podatci skupljani su u Zadru i nakon toga su prosljeđivanji prema centrali u Beču. Zbog neadekvatnog izvora temeljnih podataka i problema njihove kontrole, ove popise smo nazvali "predmodernim". Popis iz 1857. godine temelji se na postavci državnog popisa, stanja stanovništva u kritičnom trenutku i popisu koji su izvršili službenici raznih razina. // Popisi pučanstva u Habsburškoj Monarhiji u predmodernom obliku regulirani su Odredbom Dvorske komisije za popis stanovništva i za novi vojni ustroj od 23. studenog 1820. godine gdje je određeno da se toj komisiji svake godine dostavljaju statistički pregledi prema točno određenom formularu. Formulari su sadržavali naziv okruga, kotara, općina i mjesta. Površina pojedine popisne jedinice trebala je biti izražena u kvadratnim miljama. U formularu trebalo je naznačiti broj gradova, mjesta, sela i kuća te stanovništva. Također je trebalo naznačiti broj crkvenih osoba, plemića, službenika i građana te stranaca. Bitni su bili i gospodarski pokazatelji kao brojnost stoke, površina plodne i neplodne zemlje. Nositelj popisa bila su okružna poglavarstva koja su do kraja siječnja trebala popunjene formulare dostavljati pokrajinskoj vladi u Zadru, a ona ih je, nakon provjere, trebala dostaviti do kraja veljače Dvorskoj komisiji za popis stanovništva. Okružna poglavarstva su se oslanjala na kotarska poglavarstva i općine, ali temelj podataka, barem o stanovništvu, predstavljaju izvješće seoskih i gradskih župnika. Statističke podatci počeli su se objavljivati 1828. godine, a to je bilo u nadležnosti c. k. Generalne direkcije računovodstva u Beču koja je prema carskoj uredbi iz 1805. vodila pregled svih rashoda i prihoda Carevine, a od 1829. dobila je zadatak da objavljuje u godišnjim pregledima statističke podatke svih grana uprave. Upravo na temelju ove procedure sakupljani su podatci koji su publicirani u ovoj knjizi. // Dalmacija se u prvoj polovici 19. stoljeća, osim dubrovačkog područja, nalazi u predtranzicijskoj fazi. Predtranzicijska faza je karakteristična za agrarna predmoderna društva. U predtranzicijskoj su fazi stope nataliteta iznimno visoke (oko 40‰) kao i stope mortaliteta. Produkt toga je bila iznimno niska ili gotovo stacionarna stopa prirodnog rasta. Uzroci visoke stope mortaliteta bili su u iznimno slaboj zdravstvenoj zaštiti, pothranjenosti stanovništva što dovodi do kratkog životnog vijeka koje prosječno iznosi između 20 i 40 godina života. Neonanatalna i postneonatalna smrtnost dojenčadi je visoka i iznosi oko 250‰, tj. svako četvrto dijete bi umrlo do prve godine života. Smrtnost je također bila velika sve do 5 godine života. Stanovništva je bilo izloženo povremenim epidemijama zaraznih bolesti kao što su kolera i tifus uslijed nikakvih sanitarnih standarda. Za predtranzicijsku fazu karakteristično je da je životni vijek muškarca, u načelu, duži od ženskog stanovništva. Osobito je bila visoka stopa smrtnosti prilikom poroda. U uvjetima obiteljske, samodržavajuće poljoprivrede, veći broj djece predstavljao je važan element socijalne sigurnosti i to kao radnik na imanju, hranitelj roditelja u starosti. Zbog toga je veći broj djece predstavljao imperativ demografskog održanja. Međutim, pogrešna je pretpostavka da agrarno društvo nije poznavalo sustave kontrole rađanja. Naime, u razdoblju gladi rađao se manji broj djece dok se u razdoblju obilja rađalo više djece. Osim toga, dob ulaska u brak je predstavljala bitnu mjeru u kontroli rađanja. Bitan preduvjet za demografsku tranziciju je modernizacija društva. Dalmacija, osobito njeno zaobalno područje nije bilo niti dotaknuto tim procesima, ili kako naglašavaju Vekarić-Vranješ Šoljan dalmatinsko zaobalje "u cjelini je to bilo društvo zaustavljenog razvoja". Tranzicija u Hrvatskoj započinje produljenjem ljudskog vijeka, a tek potom padom smrtnosti dojenčadi i male djece. Još 80-tih godina 19. stoljeća smrtnost djece ispod 4 godine je oko 50 posto. Prema stanju iz 1857. godine (predtranzicijska faza) u Hrvatskoj je 34, 9% muške i 30, 5% ženske djece umrlo prije prve godine života, a čak 50, 6% muške i 47% ženske djece umrlo je prije 4 godine života. Najveći dio muškaraca umire između 45 i 49 godine života, a žene između 50 i 59 godine života. Gledajući regionalno proces demografske tranzicije prvo je krajem 18. i početkom 19. stoljeća zahvatio područje Dubrovačke Republike i to njen priobalni i otočni dio, zatim se širi prema sjeveru, zahvativši Dalmaciju i Istru negdje 70-tih godina 19. stoljeća dok sjever Hrvatske zahvaća tek 80-tih godina istog stoljeća. Regionalno širenje demografske tranzicije u Hrvatskoj samo po sebi nosi paradoks jer kako objasniti da razvijeno područje Donjeg Miholjca 1880.-te se nalazi u predtranzicijskoj fazi dok je relativno nerazvijeno područje Dalmacije čvrsto ušlo u fazu demografske tranzicije. // Rezultati kritičkog promatranja izvornih podataka i njihovo kompariranje s relevantnom literaturom iz područja povijesne demografije pokazali su da je stanovništvo Dalmacije, uz manje oscilacije konstantno raslo, tj. poraslo je s 341.292 stanovnika (1828.) na 416.144 stanovnika (1857.) što predstavlja rast od 74.852 stanovnika ili 21, 93%, što prosječno godišnje aritmetički iznosi porast od 2581 stanovnika ili 0, 756%. Stopa prosječne godišnje promjene iznosila je 0, 198%. Porast stanovništva nije bio ravnomjeran jer na području kotorskog okružja gotovo da nije bilo rasta dok je "ostatak" Dalmacije nositelj brojčanog rasta. Prateći rast stanovništva prema religijskoj odrednici može se zaključiti da je rimokatoličko stanovništvo raslo za 62% brže od pravoslavnog stanovništva tj. stopa godišnje promjene kod rimokatolika bila je 0, 21 dok je kod pravoslavnog stanovništva bila 0, 13%. Objašnjenje za ovu razliku većim dijelom je nađeno u stacionarnom kretanju stanovništva kotorskog okružja gdje su pravoslavci činili oko 70% stanovništva, a bokokotorski pravoslavci su 1828. činili 35, 2% u ukupnom udjelu dalmatinskih pravoslavaca. Budući da nije bilo apsolutnog porasta pravoslavaca u bokokotorskom okrugu, njihov je udio u ukupnom udjelu dalmatinskih pravoslavaca do 1857. pao na 31, 48%. // Stope prirodnog kretanja nisu tipične predtranzicijske. Naime, stopa nataliteta je konstantno niža od 40‰ dok je stopa mortaliteta bliže 20‰ nego 30‰ što bi ukazivalo na moguću tendenciju prema tranziciji. Međutim, prilično je sigurno da stopa obuhvata novorođenčadi nije bila adekvatna jer kako drugačiji objasniti da krajem 19. stoljeća, nakon 50 godina kakve-takve modernizacije stopa nataliteta raste, bez značajnijeg pada mortaliteta. Istovremeno Dalmacija ima najnižu stopu mortaliteta dojenčadi u austrijskom dijelu Monarhije što bi ukazivalo na visoku razinu zdravstvene skrbi o dojenčadi. Ali i tu postoji nelogičnost budući da kako devetnaesto stoljeće odmiče tako sukcesivno raste smrtnost dojenčadi. // Prirodni prirast je bio niži od apsolutnog porasta stanovništva, pa je opravdanje za tu razliku ili u imigraciji ili u neadekvatnom popisu. Ako je uzrok razlike porasta stanovništva u imigraciji, tada bi trebalo izvršiti dublje analize gospodarskog stanja u Kraljevini Dalmaciji ili preciznije, koje su to kvalitativne dalmatinske prednosti u prvoj polovici 19. stoljeća koje su potakle na useljavanje stanovništva? // Dobna struktura stanovništva ukazuje na progresivni model stanovništva u kojem dominira mlado stanovništvo, dok je kontigent praroditelja relativno nizak. Gledajući na razini čitave Dalmacije te su odlike manje izražene nego u klasično piramidalnom (progresivnom) modelu stanovništva. Utvrđeno je da su sjevernodalmatinska okružja puno bliža progresivnom tipu stanovništva nego južnodalmatinska okružja. Dapače, može se zaključiti da kotorsko okružje inklinira stacionarnom tipu stanovništva. Dubrovačko okružje ima relativno visok udio dječjeg kontingenta ali istovremeno ima daleko najviši udio praroditelja u stanovništvo, što ga čini atipičnim. U demografiji je već utvrđeno da dalmatinsko stanovništvo u prosjeku živi duže od ostalih u hrvatskim krajevima. Stope umrlih preko 80 godina višestruko premašuju prosjeke. I u ovom slučaju događa se paradoks da kako vrijeme odmiče, opada taj iznimno visoki udjel umrlih preko 80 godina starosti, iako bi nakon početka demografske tranzicije starost stanovništva trebala rasti, a ne padati. Također prosječna dob umrlih je viša u južnodalmatinskim nego na sjevernodalmatinskim okružjima. // Spolna struktura ukazuje da je dalmatinsko društvo gospodarski i socijalno nerazvijeno budući da je koeficijent feminiteta niži od 1000, što ukazuje na predtranzicijski tip društva. Ipak treba naglasiti da u razdoblju od 1846. do 1857. koeficijent feminiteta raste za 50 bodova i približava se brojci 1000 što ukazuje na poboljšanje položaja žena i, barem, ograničeni društveni razvoj. Treba napomenuti da je dubrovačko područje izuzetak, budući da konstantno ima koeficijent iznad 1000 što ukazuje na višu razvijenost dubrovačkog kraja od ostatka Dalmacije. // Ukupno gledajući, demografski pokazatelji govore da je Kraljevina Dalmacija u razdoblju 1828.-1857. u predtranzicijskoj fazi s tim da su sjevernodalmatinska okružja (Zadar i Split) puno bliža klasičnom modelu predtranzicijske strukture stanovništva dok su južnodalmatinska okružja (Dubrovnik i Kotor) na putu demografske tranzicije uzimajući u obzir dobne strukture, stope nataliteta i mortaliteta, doživljene starosti, a u dubrovačkom slučaju i koeficijent feminiteta.

Kraljevina Dalmacija; popisi stanovništva; službeni izračuni broja stanovništva; 1828.-1857. godina; povijesna demografija

nije evidentirano