hrvatski

De inventione Sancti Felicis: rekognosciranje relikvija i reafirmacija kulta sv. Feliksa u Splitu u kontekstu poslijetridentske obnove

Od svršetka 16., preko čitava 17. sve do početka 18. stoljeća vjerske prakse Rimokatoličke crkve u svojoj punini obilježene su nizom promjena potaknutih provedbom zaključaka Tridentskog koncila (1545.-1563.), a u cilju protureformskih nastojanja za obranom i obnovom katoličkoga vjerskog identiteta. U te promjene ubrajala se – uz ostale oblike vjerske prakse – (re)afirmacija kulta svetaca kao jedna od najvažnijih sastavnica procesa katoličke obnove. Štovanje svetaca je – u različitim kontekstima i na različite načine – na mjesnoj razini uključivalo i iznova potaknutu pobožnost prema lokalnim svetim zaštitnicima starog postanka, nerijetko ranokršćanskih mučenika, čiji su kultovi doživljavali ponovan procvat paralelno s naglašavanjem „mladih“ svetaca karakterističnih za ranonovovjekovno razdoblje. U tom se smislu kao case study procesa poslijetridentske obnove razmatraju okolnosti reafirmiranja kulta jednog od ranokršćanskih svetaca koji sačinjavaju splitski hagiografski korpus. Među ranokršćanskim mučenicima štovanima u kasnoantičkoj Saloni u Splitu je sačuvana liturgijska memorija trojice: Anastazija, Dujma i Feliksa. Potonjemu je od spomenutih svetaca u dosadašnjim pregledima i analizama obraćeno najmanje znanstvene pažnje. Moći sv. Feliksa štuju se od 1587. u samostanskoj crkvi franjevaca-konventualaca na splitskoj obali, čije su prvotna kultna dedikacija ranokršćanskom mučeniku Feliksu kao i štovanje svečevih relikvija unutar istog obrednog mjesta naveli autora da u ranijim vlastitim istraživanjima pristane uz dataciju izvornoga arhitektonskog kompleksa u ranokršćansko razdoblje, za što su se zalagali i raniji istraživači (Lj. Karaman, C. Fisković, N. Cambi, I. Babić i dr.), proširujući vrijedna starija rješenja novim spoznajama o kontinuitetu naseljavanja jugozapadnog dijela Splitskog poluotoka oko crkve Sv. Feliksa između antike i kasne antike, kao i o ulozi istog crkvenog prostora unutar ustroja najranije sakralne topografije poluotoka te arhitektonskom razvitku sklopa. U izlaganju se poglavito zadržava na specifičnim okolnostima inventio ossis sveca u Splitu potkraj 16. stoljeća, kao i na fenomenima kontinuiteta-diskontinuiteta svečeva kulta u vremenskom luku od kasne antike do ranoga novog vijeka te na istraživanju razlučivih mehanizama splitskih dedikacijskih obrazaca nastalih u duhovnom i liturgijskom kontekstu poslijekoncilskog razdoblja.

Split, rani novi vijek, hagiografija, kult svetaca, sv. Feliks, Tridentski koncil

nije evidentirano