hrvatski

Dalmatinski biskupi na crkvenom saboru u Hijereji 754. godine

U hrvatsku je historiografiju 1983. ušla vijest iz Kronike Mihajla Sirijskog (12. st.) koja se odnosi na 754. godinu: »La même année, l'empereur Constant[inus] réunit à Constantinople un synode des évêques chalcédoniens de la province de Rome et de ceux de la Dalmatie, de l'Hellade, de la Cilicie et de la Sicile. Ils s'assemblèrent à propos de l'affaire des images, pour savoir si l'on devait les vénérer ou non. Ils portèrent un décret et une définition (disant) qu'on ne devait absolument pas vénérer les images«. Mihajlova svjetska kronika, pisana na sirskom jeziku, jedini je izvor o tom događaju koji spominje dalmatinske biskupe. Iako ima nekih sporenja oko točnog značenja pojmova »pristaše halkedonske dogme« i »rimska crkvena pokrajina«, već se na razini stilizacije rečenice »sazvao je (...) sinodu biskupa (...) iz rimske crkvene pokrajine i onih iz Dalmacije, Helade, Cilicije i Sicilije« čini nedvosmisleno naznačenom posebnost drugonavedenih pokrajina u odnosu na bizantsku crkvenu maticu. One su u tekstu diferencijalno određene spram patrijarhata, jer se nalaze izvan dosega carigradskog crkvenog poglavara i izvan prave političke kontrole bizantskoga cara: Helada i Sicilija zato što su tek nedavno oduzete jurisdikciji pape, a Cilicija jer se tada radilo o pograničnoj zoni (thughur) prema Umajadskom kalifatu, izvan okvira stvarne carske vlasti. Može se, stoga, prihvatiti Margetićevo mišljenje o sličnosti položaja Dalmacije polovinom 8. st. s onim Cilicije: bizantska je vlast nad njom povremena i neujednačenog intenziteta, a kao i ostale spomenute pokrajine Dalmacija se nalazi izvan crkvene vlasti carigradskog patrijarha. Popisani prelati crkvenom saboru prisustvuju iz dva razloga – jer se nominalno radilo o ekumenskom skupu, i jer su biskupi o kojima je riječ pripadali područjima koja su se, barem u tom konkretnom trenutku (754.), nalazila pod manje ili više izravnim utjecajem bizantskoga cara, tako da su biskupi bili dužni sudjelovati kao njegovi podanici. Ipak, sadržajno nedostatno određen podatak sirijskog kroničara o dalmatinskim biskupima još uvijek nije zadovoljavajuće vrednovan u medijevističkoj historiografiji. Godine 1878. je pronađen dotada nepoznat popis, tzv. Notitia 3 (Codex Parisinus Graecus 1555 A), koji zrcali stanje carigradske crkvene pokrajine uoči i neposredno nakon sabora u Hijereji održanog 754. godine. Širenje Carigradske patrijaršije na druge metropolije kakvo je registrirano u Notitia 3 svjedoči da joj je, s točke gledišta Ilirika, u to vrijeme jurisdikcijski-administrativno pripadalo jedino područje južno od Prevalitane (pokrajine koja se protezala oko Skadarskog jezera i dalje u unutrašnjost prema sjeveroistoku). Prva iduća pokrajina čiji su biskupi navedeni kao patrijarhovi sufragani bio je Novi Epir ; ona se prema podacima u popisu sastojala od osam biskupija podvrgnutih metropolitu Dirahija (Dyrrachium, Drač). U svemu, dakle, proizlazi da biskupi Zapadnog Ilirika nisu figurirali među formalnim podložnicima carigradskog patrijarha, ako i jesu nazočili crkvenom saboru u svojstvu carskih podanika. Postoji, međutim, još jedna mogućnost – do sada u ovom kontekstu neiskorištena – pri pokušaju identifikacije ovih »dalmatinskih« biskupa. Naime, »ikonoklastička« Notitia 3 spominje otok i grad Kefaloniju u dva navrata unutar istog popisa: najprije kao metropolitansku biskupiju pokrajine Prvi Epir, a zatim kao »pokrajinu« (!) Kefaloniju na čijem se čelu nalazi metropolit »Dalmacije« (sic). Koliko je poznato, Kefalonija nikad nije nadrasla rang obične biskupije ; s druge strane, Dalmatia nije bila gradsko središte, već pokrajina, tako da se očito radi o nekoj vrsti previda. Nedavno ga je V. Prigent pokušao razriješiti pretpostavivši da je tadašnja civilna upravna mreža Bizanta utjecala na predodžbu o važnosti otoka u crkvenoj hijerarhiji: sastavljač zapisnika bi vrlo važnom sjedištu teme pridao odgovarajući rang metropolije, u skladu s vlastitim procjenama o značaju mjesta. Kada je, međutim, došlo na red definiranje jurisdikcijskoga opsega te nepostojeće metropolije, pisac je – našavši se u neočekivanoj nevolji – naprosto imaginarnom »kefalonijskom metropolitu« kao tobožnje sufragane pridružio dio biskupa Starog Epira, u nespretnoj kombinaciji s pojedinim biskupima Ahaje tj. Helade. Deformacije proizlaze iz sastavljačeve potrebe da glavnom gradu Kefalonijske teme, po njegovu sudu metropoliji, iznađe sufragane do čijeg popisa nije mogao doći (i to s dobrim razlogom, jer realno nisu ni postojali). Indikativno je za naš problem da je nepoznati kompilator nuždi doskočio tako da je naveo ozemlje pod približnom zonom vojnoupravnog utjecaja Kefalonijske teme – jonske otoke, Dalmaciju, Epir. Prigentovim zapažanjima treba dodati da se za pokrajinu Novi Epir u nomenklaturi javljao i pridjev »dalmatski« (Epirus Nova Dalmatorum), što je moglo motivirati kako pisca Notititae 3, tako i sastavljača predloška kojim se mnogo stoljeća kasnije služio sirijski kroničar te tako, možda, biskupe s područja današnje Albanije greškom poistovjetio s dalmatinskim biskupima. O njima nema nikakvog spomena u sinodalnim aktima.

Dalmacija, biskupije, rani srednji vijek, koncili, crkvena povijest

nije evidentirano