hrvatski

Vatreno krštenje - između predodžbi i zbilje

Kada se govori o raznim motivacijskim slojevima njihovih sudionika, uz početne borbe Prvoga svjetskog rata obično se veže i pojam šoka, izazvanog neočekivano visokim ljudskim gubicima, posebice zbog neprilagođenosti taktičkih postupaka sve većoj raširenosti brzometnoga i automatskoga oružja. Srodno, ali nešto postupnije razočaranje povezuje se i s trajanjem cijeloga sukoba, za koji se, u skladu s uglavnom ofenzivnim ratnim planovima, držalo da neće trajati dulje od nekoliko mjeseci. Polazeći od autobiografskih iskaza, službenih priručnika, promidžbene i fikcionalne književnosti, autor nastoji ispitati na koji je način to vrijedilo i za borce iz hrvatskih krajeva, pretežno 1914., ali dijelom i poslije, budući da su obavijesti kolale polako. Naime, kao i drugdje širom Europe, za mnoge od njih prvi susret s više ili manje izravnom opasnošću, mrtvima, ranjenima i sl. uvelike se razlikovao od prethodnih, mirnodopskih očekivanja, ali tu razliku nisu svi jednako tumačili niti su je na isti način odlučili prikazati neupućenim čitateljima. Primjerice, raznoliki pogledi prisutni su i prema samom pojmu vatrenoga krštenja, za koji neki autobiografi drže da je romantičarska fikcija što ne proizvodi nikakvu novu, “očvrsnulu” sposobnost, pa su tako i sam pojam “veterana” bili skloniji definirati kroz zamor ili ciničnost negoli kroz kakvu vještinu u ovladavanju “ratnim umijećem”. S druge strane, poput novije stručne literature, dio autobiografa zamijetio je postojanje manjega postotka boraca koji borbu i uopće bivanje u životnoj opasnosti trajno nisu doživljavali kao stres nego kao svojevrstan užitak.

Prvi svjetski rat; autobiografija; vojna povijest; povijest odozdo; Hrvatska; Austro-Ugarska; Srbija

nije evidentirano