hrvatski

Ludnica i lučbarnica: razvoj laboratorija u psihijatrijskoj bolnici

Knjiga 12. Rasprave i građa za povijest znanosti naslovljena je Ludnica i lučbarnica. Poigrasmo se, naime, starim hrvatskim nazivljem kako bismo čitateljima približili razvoj kliničkih laboratorija s osobitim naglaskom na one koji su se razvili u sklopu psihijatrijske bolnice. Sadržaj otvara proslov Anje Nikolić- Hoyt koji donosi lingvistički pogled na ključne riječi ovih Rasprava ukazujući na njihovu podložnost povijesnim i ideološkim mijenama. Riječi, koje su dio jezičnog univerzuma, na određen način posreduju između univerzuma misli s jedne, i univerzuma stvari ili objekata s druge strane, te su tima dvama univerzumima istodobno prožete. U skladu s time, one zrcale specifičnosti određene zajednice otkrivajući međuodnos znanosti društva. U drugom poglavlju donosimo pretisak doktorske disertacije povjesničara medicine i neuropsihijatra Lavoslava Glesingera (1900.-1986.) iz 1959. godine. U njoj je prikazan cjelovit razvoj psihijatrije u Hrvatskoj od najstarijih vremena do osnutka naših prvih zavoda za duševne bolesti u Stenjevcu (1879.) i Šibeniku (1883.). Anglosaksonska literatura ističe važnost istraživanja laboratorijske prakse na određenom području. U Hrvatskoj takva istraživanja još nisu provedena. Poglavlje koje ja napisala Tatjana Buklijaš ukazuje na činjenicu da promatranje medicine kroz povijest laboratorija otvora mogućnosti istraživanja utjecaja novih znanstvenih disciplina na kliničku medicinu, modela bolesti pa čak i promjena uloge pacijenta. U zadnja tri desetljeća povijest laboratorija postala je sustavnim dijelom povijesti medicine, a studije uloge laboratorija u povijesti variraju od teoretske pregleda i disciplinarnh manifesta do sinteza i sklopu monografskih publikacija. Na europski kontekst istraživanja laboratorijske prakse nadograđuje se cjelina vezana uz okolnosti i razvoj kliničkih laboratorija u Hrvatskoj do polovine 20. stoljeća. Srednjovjekovlje je vezu medicinske i laboratorijske prakse podvuklo simboličkim prikazom liječnika koji drži posudu s urinom. Ovo se prožimanje nastavilo i u kasnijim razdobljima kulminirajući rađanjem klinike. Istraživanje povijesti kliničkih laboratorija razotkriva postupak medicinskog promatranja bolesti u vremenima kada se dijagnostički kod počinje iskazivati vlastitim jezikom simbola, tehnika i znanja. U središnjem poglavlju ove knjige, koje je napisala Emanuela Dujić, taj je aspekt prikazan na primjeru razvoja kliničkoga laboratorija psihijatrijske bolnice, danas Kliničke bolnice Vrapče. Riječ je o rekonstrukciji temeljenoj na arhivskim izvorima, svjedočanstvima kazivača i osobnom iskustvu u kojoj se događa smjena autoričine pozicije kao istraživača povijesti svoje struke, ali i aktivne sudionice vlastitog istraživačkoga terena (laboratorija). U sklopu tog procesa 46-godišnje laboratorijsko iskustvo funkcionira kao slijed poglavlja u kojima se razvoj kliničke laboratorijske prakse ogleda kao primjena znanosti i tehnologije u medicinu. Ista autorica donosi pregled podataka vezanih uz bolničko groblje popraćen s popisom preminulih djelatnika i mjesta njihovog ukopa. Svojim ustrojstvom i dinamikom ova knjiga Rasprava funkcionira kao riznica do sada neistraženih arhivskih i drugih podataka, oslikavajući po prvi put na našem području razvoj i primjenu bazičnih znanosti tehnologije u kliničku (psihijatrijsku) praksu.

Povijest psihijatrije; povijest laboratorija; laboratorij psihijatrijske bolnice; Hrvatska

nije evidentirano