hrvatski

Mit o Dubrovniku: diskursi o identitetu renesansnoga Grada

Knjiga istražuje načine na koje su renesansni Dubrovčani govorili o svom gradu-državi, odnosno različite “slike” Republike koje su stvorili. Drugim riječima, ova studija je pokušaj da se napiše povijest dubrovačkog govora o sebi, da se razumije kako su Dubrovčani predstavljali svoju Republiku pred sobom i svijetom. Taj govor o vlastitoj zajednici - ili, strože rečeno, diskursi o urbanom identitetu - događao se kroz različite kulturne medije. Dubrovčani su o Gradu, njegovu porijeklu, republikanskim institucijama, društvenoj strukturi ili religijskoj pripadnosti progovarali kroz književnost, historiografiju, diplomaciju, javne govore, zakonike, ali i rituale, likovnost i arhitekturu. Ovaj rad u obzir uzima sve te manifestacije kolektivnog identiteta i analizira ih u dugom periodu između 14. i 17. stoljeća. Različiti primjeri dubrovačkog “govora” o vlastitom gradu-državi mogu se podijeliti na tri glavna diskursa o identitetu. Pod diskursom o urbanom identitetu ovdje se razumije specifična tradicija govorenja o Gradu koja ima svoje prepoznatljive teme i prepoznatljiv skup općih mjesta (topoi), a konsolidirala se ponavljanjem kroz generacije u najrazličitijim kulturnim medijima (od historiografije preko diplomacije, književnosti, likovnosti sve do rituala). U dubrovačkoj kulturi srednjeg i ranog novog vijeka postojala su tri dominantna diskursa o urbanom identitetu: diskurs o porijeklu, o državnosti i o granici. Drugim riječima, u većini slučajeva kad su stari Dubrovčani govorili o svome Gradu činili su jedno od sljedećeg: opisivali porijeklo Dubrovnika i njegova prva stoljeća, naglašavali njegovu neovisnost i republikanski ustav ili pak opisivali njegov opasan položaj i posebnu misiju na granici s pravoslavljem i islamom. Ta trostruka podjela diskursa o identitetu odredila je strukturu ove knjige. Svako od njena tri poglavlja posvećeno je jednom od diskursa, prateći njegovu povijest od prvih srednjovjekovnih javljanja do raskošne razrade u kulturi renesansnog Grada. Prvo poglavlje istražuje opise osnutka i početaka Dubrovnika, prateći kako se slika o porijeklu urbane zajednice mijenjala kroz vrijeme. Naime, predmoderni povijesni senzibilitet doživljavao je početke neke zajednice kao ključan povijesni trenutak koji je, barem u naznakama, otkrivao sva njena temeljna svojstva. Stoga je mlada Dubrovačka Republika posvetila mnogo pažnje stvaranju slike o svojim počecima, najčešće je mijenjajući tako da odgovara trenutnim političkim potrebama. Prvo poglavlje rekonstruira takva prepravljanja vlastite prošlosti, u prvom redu stvaranje prestižne antičke povijesti za Dubrovnik i njegovu vlastelu, te pokušaje da se dubrovačkoj neovisnosti i katoličanstvu priskrbi povijesni legitimitet projicirajući ih unazad dosamih početaka Grada. Drugo poglavlje posvećeno je diskursu o državnosti, odnosno povijesnim mitovima i teorijskim razmatranjima o neovisnosti i političkom sistemu dubrovačkog grada-države. S jedne strane ono prati postepenu artikulaciju ideje da je Dubrovnik potpuno suverena republika, ideje koja je postala potrebnom nakon zadobivanja faktičke neovisnosti, a dovela je do drastičnog reinterpretiranja čitave povijesti Grada. S druge strane, to poglavlje bavi se načinima na koje su Dubrovčani govorili o svom aristokratskom ustavu: panegiričkim opisima vlasti patricijata, republikanskih institucija i društvenog sklada, ali i nekolicinom nezadovoljnih glasova koji su kidali tkanje političkog mita. Treće poglavlje posvećeno je diskursu o granici, ispitujući kako su Dubrovčani predstavljali i komentirali činjenicu da njihov Grad leži na mjestu dodira različitih religija, carstava, čak civilizacija. Ovo poglavlje analizira sliku Dubrovnika kao katoličkog graničara spram osmanskih “nevjernika” i pravoslavnih “shizmatika” iz balkanskog zaleđa, sliku koja se stoljećima ponavljala u diplomaciji i govoru vlasti. No ono se bavi i manje apologetskim promišljanjima o ulozi Republike na granici civilizacija, prvenstveno raspravom o opravdanosti bliskih veza s “nevjerničkim” Osmanlijama, koja je duboko odredila kulturu novovjekovnog Dubrovnika. Konačno, epilog ove studije rekonstruira “posthumno” djelovanje dubrovačkih diskursa o identitetu, njihove odjeke u suvremenoj historiografiji, književnosti i popularnoj kulturi. Drugim riječima, bavi se frapantnom činjenicom da su, promijenjeni kroz susret s modernim ideologijama, mnogi od tih drevnih toposa preživjeli sve do danas te i dalje snažno određuju naše mišljenje o Dubrovniku.

Dubrovnik; Dubrovačka Republika; identitet; srednji vijek; rani novi vijek; republikanstvo

nije evidentirano