Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Vojna Dalmacija u 19. stoljeću: Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.) (CROSBI ID 13008)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Oršolić, Tado Vojna Dalmacija u 19. stoljeću: Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.). Zadar: Sveučilište u Zadru, 2013

Podaci o odgovornosti

Oršolić, Tado

hrvatski

Vojna Dalmacija u 19. stoljeću: Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.)

Promatrajući vojnu povijest Dalmacije kroz prizmu povijesnih etapa različitih uprava uočavamo jedan kontinuitet koji se odražavao u segmentu postojanja teritorijalnih snaga kao vojno-redarstvenih snaga koje su ustrojene još za mletačke uprave odnosno (nakon provale Osmanlija u Dalmaciju) sredinom 16. stoljeća. Teritorijalne snage (forza territoriale) su upravo bile osnovnim razlogom zbog čega u Dalmaciji nije uvedeno novačenje u redovnu kopnenu vojsku kako je to učinjeno u drugim austrijskim pokrajinama. Zbog njihove tradicionalne postojanosti ali i očite djelotvornosti imali su značajnu ulogu u vojnoj povijesti Dalmacije. Francuske vlasti su osobito prepoznale njihovu vrijednost i kroz reorganizaciju su napravile od njih do kraja svoje uprave pravu vojno-redarstvenu postrojbu. Dapače, Marmont je planirao upravo teritorijalne snage odnosno pandruski korpus uzeti kao temelj za stvaranje buduće Dalmatinske vojne krajine po uzoru na postojeću Hrvatsku Vojnu krajinu. Puno godina kasnije to isto je predlagao i Franji I. ali ovaj to nije prihvatio zbog zemljišno-vlasničkih odnosa koji je tamo vladao. Za trajanja francuske uprave ustrojena je Dalmatinska kraljevska pukovnija u koju su novačeni i koju su isključivo činili Dalmatinci. Upravo će ta postrojba sudjelovali 1812. u vojnom pohodu na Rusiju gdje će doživjeti strašno velike gubitke tako da je od triju bojni ostala samo jedna jedina satnija. Nakon uspostave druge austrijske uprave postojeće vlasti nisu nalazile potrebnim ponovno ustrojavanje pukovnije koju bi činili Dalmatinci, dapače su ovu pokrajinu poštedjeli novačenja u redovnu kopnenu vojsku. Podijeljenost s obzirom na koncept vojnog ustroja Dalmacije i s tim u svezi postojanje teritorijalnih snaga doveo je do razmimoilaženja između vrhovnih državnih tijela i pojedinih državnih službenika. Na jednoj strani konzervativni vojni vrh tražio je izjednačavanje Dalmacije s ostalim austrijskim pokrajinama, dok se na drugoj strani zastupa opcija nešto opreznijeg pristupa ovoj problematici. Uvidjevši realno stanje u pokrajini, vojni civilni upravitelj Dalmacije Lilienberg (1831.-1840.) smatrao je da postojeće vojno-obrambene i redarstvene snage ne treba potpuno ukinuti, nego ih treba pokušati preustrojiti i zadržati u nešto izmijenjenom obliku. On je s obzirom na prijedlog vojne obveze, za koju je bila objavljena carska odluka za Dalmaciju, smatrao kako je treba smanjiti s dvanaest na osam godina i prilagoditi prilikama u pokrajini. I unatoč carskoj odluci, Dalmacija kao jedina pokrajina u ondašnjoj Monarhiji ipak ostaje pošteđena redovne vojne obveze sve do 1852. godine. Sredinom 19. stoljeća dolazi do promjena u kontekstu ustroja policijsko-redarstvenih snaga i osnivanju žandaremije u Habsburškoj Monarhiji. Osobito je to važno za područje Dalmacije jer dolazi do raspuštanja teritorijalne snage koje su, kroz svoju višestoljetnu opstojnost, ostavile dubok trag redarstvenog, obrambenog, ali i društvenog značaja u Dalmaciji, naročito kopnenoj. Njihova uloga je značajna i zbog toga što se ona, određena svojim tradicionalnim okvirom, nametnula svim upravama u Dalmaciji, od one mletačke do druge austrijske. Ta njihova uloga utoliko je veća ukoliko se zna da je ovo jedina ustanova u Dalmaciji koja se na ovim prostorima, makar i uz neke djelomične promjene, održala puna tri stoljeća. Njihovo konačno raspuštanje ponajprije je bilo odraz općih političkih i drugih procesa u Monarhiji, nakon 1848./49., kada se stvaraju jedinstvene žandarmerijske i policijske snage. Ono je također i odraz općega modernizacijsko-tehnološkog, redarstvenog i vojno-obrambenog europskog procesa, koji se odvijao i na široj europskoj razini. Ali i unatoč raspuštanju teritorijalnih snaga ipak je i dalje nastavljena njihova redasrtvena uloga u obliku općinskih straž, poljskog redastva i posebnih mobilnih odreda (kolona) i to u ruralnoj Dalmaciji. Tek nakon raspuštanja teritorijalnih snaga i u ovoj pokrajini se uvodi sustav novačenja 1852. na temelju popisivanja i zakonskog kupljenja tj. potrebne kvote novaka koju je svaka pokrajina morala dati a kakav je veće postojao u svim dijelovima Habsburške Monarhije. Ovaj postupak novačenja nije bio nimalo popularan jer su mnogi pojedinci bili oslobođeni od vojne službe a imućniji su se otkupili ili iznašli zamjene te je tako je teret vojne službe padao na težake i one iz niže društvene hijerarhije. S obzirom na razne nedostatke ovakvog oblika novačenja ali ponajprije zbog potrebe povećanja vojnog kontingenta Dvojne Monarhije od 1868. uvodi se sustv opće vojne obveze. Ovo je bio svakako puno pravedniji način služenja vojske nego li je to bio prije uvođenja opće vojne obveze. Temeljna reorganizacija vojnoga ustroja Monarhije, započinje onoga trenutka kada je Austrija 1866. doživjela katastrofalni vojni poraz od Pruske. Razlozi preustroja austrougarske vojske vezani su ne samo uz poraz austrijske vojske na bojnom polju (premda je to imalo presudnu ulogu), nego i uz općenite modernizacijsko-tehnološke promjene. Vojska Monarhije u to doba slovila kao jedna od (naj)jačih europskih vojnih sila. Budući je Austrija od 1866. istisnuta iz Saveza njemačkih država, poradi opstanaka Monarhije, sklopila je ugovor s Ugarskom (Austro-ugarska nagodba 1867.). Od tada se službeno naziva Austro-ugarska Monarhija. Stvaranjem Dvojne Monarhije, učinjena je i temeljna reorganizacija vojske. Cjelokupna oružana sila Monarhije nakon Nagodbe 1867. dijeli se na: zajedničku (stalnu) vojsku, podređenu državnom ratnom ministarstvu ; austrijsko domobranstvo podređeno ministarstvu za zemaljsku obranu u Beču ; ugarsko (ugarsko-hrvatsko) domobranstvo podređeno ministarstvu za zemaljsku obranu u Budimpešti. Glavni stožer države (zadužen za operativni dio), uređen je po uzoru na pruski. U vojnoj hijerarhiji na čelu vojske stajao je car i kralj kao vrhovni zapovjednik vojske i poglavar države, koji je sankcionirao naredbe i odluke ministarskih tijela. U kontekstu promjena vojno-teritorijalnog ustroja od 1883. cjelokupna Monarhija je podijeljena je na 15 vojno teritorijalnih i jedno vojno zapovjedništvo (u Zadru). Ovakva vojno-teritorijalna podjela na zborna područja nije se mijenjala sve do 1908. (nakon aneksije BiH), kada se mostarsko s dijelom travničkog okružja i s cjelokupnim područjem Vojnog zapovjedništva Zadra ujedinjuju u jedno jedinstveno 16. zborno područje sa sjedištem u Dubrovniku. Takva zapovjedna i vojno-teritorijalna podjela ostati će sve do početka Prvog svjetskog rata. Osim toga, 1883. dolazi i do ustrojbenih promjena, od tada vojska ostaje u pokrajini u kojoj je izvršeno novačenje, a zapovjedništva dobivaju veće zapovjedne ovlasti čime se općenito uspostavlja bolja funkcionalnost (samostalna ratna djelovanja, brža mobilizacija itd.). Ustrojbena i organizacijska struktura austrougarske vojske bila je najsličnija pruskome vojnome modelu, iako su i ostale europske zemlje imale sličan vojni ustroj. Dalmatinci koji su obavljali službu u austrougarskoj vojsci su novačeni u ratnu mornaricu, stalnu vojsku, domobranstvu i pričuvu što je ovisilo od samoga ždrijeba. Većina njih je službovala u dalmatinskoj pukovniji br. 22. grof Lacy i dalmatinskoj domobranskoj pukovniji br. 23. Upravo će iz ovih postrojbi najveći dio njih sudjelovati u zaposjedanje BiH 1878., jedinom vojnom pohodu prije početka Prvog svjetskog rata. U zaposjedanju BiH najveći obol je upravo dala Dalmacija i te ne samo kroz vojničko sudjelovanje nego i logističku pomoć. Tijekom vojne na BiH veliki broj vojnika iz Dalmacije je poginuo i ranjen. Tražeći posebnost pokrajine Dalmacije u odnosu na austrijski vojni sustav uočavamo nekoliko segmenata koje treba istaknuti. Prije svega to je postojanje teritorijalnih snaga koje su imale važnu ulogu u vojnoj povijesti Dalmacije i koje su djelovale sve do sredine 19. st. zbog čega u konačnosti austrijske vrhovne vojne i civilne vlasti nisu provodile novačenje u kopnenu vojsku kako je to rađeno u drugim pokrajinama. Također, i nakon uvođenja žandarmerije, dio domaćih redarstvenih snaga i dalje djeluje u ruralnoj Dalmaciji sve do početka Prvog svjetskog rata 1914. i po tome se ovaj oblik redarstva može nazvati svojevrsnim naslijeđem teritorijalnih snaga. To su upravo oni elementi posebnosti, koje je za razliku od ostalih austrijskih pokrajina, imala jedino Dalmacija. O karakteru Dalmatinca kao vojnika koji je sudjelovao u mletačkoj, francuskoj i austrijskoj vojci ukratko nam i ponajbolje predočuje i opisuje F. Cararra (str. 120) koji kaže “kada je Dalmatinac izvan domovine, a u službi vojske, onda je on discipliniran kao najbolji vojnik… Dalmatincu su hrabrost i vjernost isti. Takvi su u svakom vremenu.”

vojska; Dalmacija; teritorijalne snage; žandarmerija

nije evidentirano

engleski

Military History of Dalmatia in the 19th century Military, Territorial Forces, Gendarmerie (1797-1914)

nije evidentirano

Military; Dalmatia; Territorial Forces; Gendarmerie

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Zadar: Sveučilište u Zadru

2013.

978-953-331-030-5

322

objavljeno

Povezanost rada

Povijest