hrvatski

Socijalizam s udarničkim licem. Etnografija radnog pregalaštva

Udarništvo, povijesni radni fenomen kojeg vezujemo uz radno junaštvo i Stahanovizam, nastao je kao udarnichevstvo za vrijeme ruskog Civilnog rata kao pokret koji je poticao na posebno teške i opasne zadatke u borbi. Tijekom dvadesetih godina udarnički pokret „migrira“ u proizvodne i industrijske miljee, dok sredinom tridesetih godina kulminira fenomenom radnog junaštva i Stahanovizma, a tijekom poraća, nakon 1945, prihvaćaju ga sve zemlje socijalističkog uređenja te se stoga ucjepljuje i u jugoslavensko, prvenstveno privredno-industrijsko, ali i općenito radno tkivo. Sastavni dio Prvog Petogodišnjeg plana u Jugoslaviji, udarništvo i radno junaštvo s najistaknutijim predstavnicima radnog pokreta Alijom Sirotanovićem, Antunom Tonetom Bičićem, Sonjom Erbežnik, Edhemom Škorićem, Slavicom Travnikar, Abdurahmanom Babajićem, Baricom Šćulac, Džemalom Ramovićem itd. činili su sastavni dio odgovora na Rezoluciju Informbiroa što je njihov pregalački rad svrstavalo u političku kategoriju poratnog djelovanja, odnosno od rada činilo „političku gestu drugim sredstvima“. No, ukoliko taj proces karakterističan za Federaciju odbjeglu iz sovjetskog zagrljaja, možemo prepoznati kao proces resigniranja jer sadržaj, poriv i ishod njihova rada opredmećuju i definiraju u odmaku od Sovjetskog ishodišta, onda proces prikazivanja udarnika koji je uslijedio na igranom filmu sedamdesetih godina XX. stoljeća možemo nazivati drugom resignacijom. U rasponu od nešto više od dvadeset godina službeno propagirano udarništvo postaje „nepoćudnim“ filmskim sadržajem. U Jugoslaviji deklarirano „politički neprihvatljiva“, i u Poljskoj i Italiji tema poratnih udarnika i stahanovaca doživljava vrlo slično intoniranu recepciju. Stoga igranim filmovima snimljenim u rasponu od samo pet godina Slike iz života udarnika Bahrudina Bate Čengića (1972), Čovjek od mramora Andrzeja Wajde (1977) i La classe operaia va in paradiso Elija Petrija (1972) pristupamo kao dominantnim označiteljima poratnog udarničkog pokreta i junaka rada u periodu u kojem nisu bili dijelom službenih radnih i proizvodnih miljea. Ta je filmska interpretacija s „vremenskim odmakom“ od tridesetak godina uvjetovala prikaz udarnika u rezignirajućem svijetlu, kao razočarane ljude koji su odbačeni od sistema koji su s entuzijazmom gradili. Takva, pomalo izvitoperena interpretacija egzemplarnih radnika na igranom filmu donekle otvara put njihovim „mnogostrukim korisnostima“ u post-socijalističkom periodu. Napose u dokumentarnom filmu Gorana Devića Dvije peći za udarnika Josipa Trojka, kolažima samoukog umjetnika, a nekadašnjeg rudara Špire Dmitrovića, kolumnističkom pisanju Miljenka Jergovića, Marinka Čulića, Gojka Berića, Andreaja Nikolaidisa te predizbornim kampanjama Nadana Vidoševića i Boruta Pahora, ideja nekadašnjeg udarništva i radnog junaštva postaju iskoristivi u različite svrhe – od nostalgije za „onim vremenom“ industrijskog modernizma preko upućivanja na ekonomske i društvene probleme post-jugoslavenskih tranzicijskih zemalja do samopromocije u predizbornim kampanjama.

Udarništvo ; Stahanovizam ; socijalizam ; proizvodnja ; akord ; film ; postsocijalizam

nije evidentirano