bošnjački

Medijska pismenost – preduvjet za odgovorne medije

Medijska pismenost u posljednjih nekoliko godina sve se intenzivnije diskutuje, istražuje i pokušava inkorporirati u formalno obrazovanje u zemljama jugoistočne Europe. Kao jedna od ključnih kompetencija za život savremenog čovjeka, medijska pismenost postaje sve značajnija tema znanstvenih rasprava u različitim oblastima: od pedagogije, sociologije, pa do komunikoloških rasprava. Stoga se činilo razložnim i opravdanim diskutovati upravo o ovoj temi na znanstvenoj konferenciji Vjerodostojnost medija u Mostaru 25. i 26. oktobra 2014. koju su organizirali Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz potporu zagrebačkog ureda Zaklade Hanns Seidel. Zbornik počinje poglavljem Mapiranjem medijske pismenosti u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Članci koje čitaoci/čitateljke mogu naći ovde nastali su na osnovu izveštaja koji su urađeni za potrebe projekta ANR Translit „Politike medijske i informacijske pismenosti u Evropi“ (Media and Information Literacy Policies in Europe ) i dopunjeni uvidima iz 2014. godine. Ovo poglavlje pokazuje na koji način se u ove tri zemlje definiše medijska pismenost i njoj slični koncepti u zvaničnim državnim dokumentima, ali i u samoj praksi, koja se unatoč nedostatku jasnih strategija razvija. Autorke/i, takođe, pokazuju ko su u ovim zemljama glavni akteri u razvijanju i promovisanju medijske i informacijske pismenosti na institucionalnom nivou i van njega. Svaka od ovih zemalja ima svoje specifičnosti, koje se očitavaju u razvijanju ove multidisciplinarne oblasti koja spaja savremenu medijsku kulturu sa obrazovanjem. Drugo poglavlje nazvano Čitanje medijskih poruka bavi se najznačajnijim aspektom medijske pismenosti – kritičkim vrednovanjem medijskih sadržaja. Uzimajući kao pretpostavke tehničke sposobnosti i mogućnost pristupa medijima i medijskim porukama, njihovo kreiranje i razvijanje sposobnosti analize određenih medijskih tekstova, kritičko vrednovanje zahtijeva šire znanje o specifičnostima jednog društva, o društveno-političkom i ekonomskom kontekstu, o ulozi koju različiti mediji imaju u tom društvu, kao i o karakteru same publike. Ponajprije online mediji i digitalne medijske platforme zahtijevaju intenzivnije i kontinuirano učenje, razvijanje aktivnog kritičkog promišljanja o medijskim sadržajima i medijskoj konstrukciji stvarnosti. U prvom članku autorka pokazuje na koji način pripadnici generacije Y percipiraju online vesti i procjenjuju kredibilitet tih medijskih tekstova. U drugom tekstu autorka se bavi politizacijom javne sfere. Uvođenjem koncepta biopolitike Michela Foucaulta i koncepta golog života Giorgia Agambena autorka ukazuje na prakse medijskog posredovanja biopolitika moći u online medijima čime doprinosi dekonstrukciji ideološki obojenog konteksta jednog postsocijalističkog društva i boljem razumijevanju uloge online medija koju imaju u ovom procesu. Treće poglavlje je fokusirano na ulogu različitih društvenih aktera koji aktivno učestvuju u razvijanju medijske pismenosti u regionu. Ovo poglavlje počinje sa definisanjem uloge koju nezavisna Regulatorna agencija ima u BiH a koja može poslužiti kao primjer drugim sličnim tijelima u regionu. Autorka ovog teksta pokazuje gdje su mogućnosti i granice ovakvih tijela u promovisanju medijske pismenosti. Sljedeći tekst potvrđuje veoma važnu ulogu koju jedna organizacija civilnog društva može imati i ima u oblasti medijskog odgoja, bez obzira na nedostatak jasne nacionalne strategije medijskog obrazovanja. Saradnja, dobra organizacija i entuzijazam mladih volontera spojen sa otvorenošću vaspitača, učitelja, nastavnika i roditelja za nova učenja pokazuje kako izgleda zajedničko učenje i zajedničko zalaganje za podizanje tako važnih građanskih kapaciteta najmlađih članova društva i svih onih koji brinu o njima. U četvrtom poglavlju je pokazano kako programi medijskog obrazovanja izgledaju u praksi. Autorke članka u ovom poglavlju svojom detaljnom analizom pokazuju ko u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj predaje učenicima o medijima i medijskoj kulturi, na koji način se to radi i u okviru kojih predmeta. Analizom fakultetskih programa namijenjenih budućim vaspitačima i edukatorima autorke pokazuju gde su slabe tačke u obrazovnom procesu i ukazuju na to koje programe treba pojačati ili ih učiniti obaveznim kako bi svi budući nastavnici bili osposobljeni da izlaze u susret učenicima i njihovom realnom životu koji je u velikoj mjeri posredovan različitim medijima i medijskim porukama. Takođe, ovaj rad odgovara na pitanje šta sami nastavnici/nastavnice misle o medijskom obrazovanju i kakve promjene bi oni uveli.

medijska pismenost ; vjerodostojnost medija ; medijske poruke

nije evidentirano

hrvatski

Medijska pismenost – preduvjet za odgovorne medije

Medijska pismenost u posljednjih nekoliko godina sve se intenzivnije diskutuje, istražuje i pokušava inkorporirati u formalno obrazovanje u zemljama jugoistočne Europe. Kao jedna od ključnih kompetencija za život savremenog čovjeka, medijska pismenost postaje sve značajnija tema znanstvenih rasprava u različitim oblastima: od pedagogije, sociologije, pa do komunikoloških rasprava. Stoga se činilo razložnim i opravdanim diskutovati upravo o ovoj temi na znanstvenoj konferenciji Vjerodostojnost medija u Mostaru 25. i 26. oktobra 2014. koju su organizirali Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz potporu zagrebačkog ureda Zaklade Hanns Seidel. Zbornik počinje poglavljem Mapiranjem medijske pismenosti u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Članci koje čitaoci/čitateljke mogu naći ovde nastali su na osnovu izveštaja koji su urađeni za potrebe projekta ANR Translit „Politike medijske i informacijske pismenosti u Evropi“ (Media and Information Literacy Policies in Europe ) i dopunjeni uvidima iz 2014. godine. Ovo poglavlje pokazuje na koji način se u ove tri zemlje definiše medijska pismenost i njoj slični koncepti u zvaničnim državnim dokumentima, ali i u samoj praksi, koja se unatoč nedostatku jasnih strategija razvija. Autorke/i, takođe, pokazuju ko su u ovim zemljama glavni akteri u razvijanju i promovisanju medijske i informacijske pismenosti na institucionalnom nivou i van njega. Svaka od ovih zemalja ima svoje specifičnosti, koje se očitavaju u razvijanju ove multidisciplinarne oblasti koja spaja savremenu medijsku kulturu sa obrazovanjem. Drugo poglavlje nazvano Čitanje medijskih poruka bavi se najznačajnijim aspektom medijske pismenosti – kritičkim vrednovanjem medijskih sadržaja. Uzimajući kao pretpostavke tehničke sposobnosti i mogućnost pristupa medijima i medijskim porukama, njihovo kreiranje i razvijanje sposobnosti analize određenih medijskih tekstova, kritičko vrednovanje zahtijeva šire znanje o specifičnostima jednog društva, o društveno-političkom i ekonomskom kontekstu, o ulozi koju različiti mediji imaju u tom društvu, kao i o karakteru same publike. Ponajprije online mediji i digitalne medijske platforme zahtijevaju intenzivnije i kontinuirano učenje, razvijanje aktivnog kritičkog promišljanja o medijskim sadržajima i medijskoj konstrukciji stvarnosti. U prvom članku autorka pokazuje na koji način pripadnici generacije Y percipiraju online vesti i procjenjuju kredibilitet tih medijskih tekstova. U drugom tekstu autorka se bavi politizacijom javne sfere. Uvođenjem koncepta biopolitike Michela Foucaulta i koncepta golog života Giorgia Agambena autorka ukazuje na prakse medijskog posredovanja biopolitika moći u online medijima čime doprinosi dekonstrukciji ideološki obojenog konteksta jednog postsocijalističkog društva i boljem razumijevanju uloge online medija koju imaju u ovom procesu. Treće poglavlje je fokusirano na ulogu različitih društvenih aktera koji aktivno učestvuju u razvijanju medijske pismenosti u regionu. Ovo poglavlje počinje sa definisanjem uloge koju nezavisna Regulatorna agencija ima u BiH a koja može poslužiti kao primjer drugim sličnim tijelima u regionu. Autorka ovog teksta pokazuje gdje su mogućnosti i granice ovakvih tijela u promovisanju medijske pismenosti. Sljedeći tekst potvrđuje veoma važnu ulogu koju jedna organizacija civilnog društva može imati i ima u oblasti medijskog odgoja, bez obzira na nedostatak jasne nacionalne strategije medijskog obrazovanja. Saradnja, dobra organizacija i entuzijazam mladih volontera spojen sa otvorenošću vaspitača, učitelja, nastavnika i roditelja za nova učenja pokazuje kako izgleda zajedničko učenje i zajedničko zalaganje za podizanje tako važnih građanskih kapaciteta najmlađih članova društva i svih onih koji brinu o njima. U četvrtom poglavlju je pokazano kako programi medijskog obrazovanja izgledaju u praksi. Autorke članka u ovom poglavlju svojom detaljnom analizom pokazuju ko u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj predaje učenicima o medijima i medijskoj kulturi, na koji način se to radi i u okviru kojih predmeta. Analizom fakultetskih programa namijenjenih budućim vaspitačima i edukatorima autorke pokazuju gde su slabe tačke u obrazovnom procesu i ukazuju na to koje programe treba pojačati ili ih učiniti obaveznim kako bi svi budući nastavnici bili osposobljeni da izlaze u susret učenicima i njihovom realnom životu koji je u velikoj mjeri posredovan različitim medijima i medijskim porukama. Takođe, ovaj rad odgovara na pitanje šta sami nastavnici/nastavnice misle o medijskom obrazovanju i kakve promjene bi oni uveli.

medijska pismenost ; vjerodostojnost medija ; medijske poruke

nije evidentirano

srpski

Medijska pismenost – preduvjet za odgovorne medije

Medijska pismenost u posljednjih nekoliko godina sve se intenzivnije diskutuje, istražuje i pokušava inkorporirati u formalno obrazovanje u zemljama jugoistočne Europe. Kao jedna od ključnih kompetencija za život savremenog čovjeka, medijska pismenost postaje sve značajnija tema znanstvenih rasprava u različitim oblastima: od pedagogije, sociologije, pa do komunikoloških rasprava. Stoga se činilo razložnim i opravdanim diskutovati upravo o ovoj temi na znanstvenoj konferenciji Vjerodostojnost medija u Mostaru 25. i 26. oktobra 2014. koju su organizirali Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz potporu zagrebačkog ureda Zaklade Hanns Seidel. Zbornik počinje poglavljem Mapiranjem medijske pismenosti u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Članci koje čitaoci/čitateljke mogu naći ovde nastali su na osnovu izveštaja koji su urađeni za potrebe projekta ANR Translit „Politike medijske i informacijske pismenosti u Evropi“ (Media and Information Literacy Policies in Europe ) i dopunjeni uvidima iz 2014. godine. Ovo poglavlje pokazuje na koji način se u ove tri zemlje definiše medijska pismenost i njoj slični koncepti u zvaničnim državnim dokumentima, ali i u samoj praksi, koja se unatoč nedostatku jasnih strategija razvija. Autorke/i, takođe, pokazuju ko su u ovim zemljama glavni akteri u razvijanju i promovisanju medijske i informacijske pismenosti na institucionalnom nivou i van njega. Svaka od ovih zemalja ima svoje specifičnosti, koje se očitavaju u razvijanju ove multidisciplinarne oblasti koja spaja savremenu medijsku kulturu sa obrazovanjem. Drugo poglavlje nazvano Čitanje medijskih poruka bavi se najznačajnijim aspektom medijske pismenosti – kritičkim vrednovanjem medijskih sadržaja. Uzimajući kao pretpostavke tehničke sposobnosti i mogućnost pristupa medijima i medijskim porukama, njihovo kreiranje i razvijanje sposobnosti analize određenih medijskih tekstova, kritičko vrednovanje zahtijeva šire znanje o specifičnostima jednog društva, o društveno-političkom i ekonomskom kontekstu, o ulozi koju različiti mediji imaju u tom društvu, kao i o karakteru same publike. Ponajprije online mediji i digitalne medijske platforme zahtijevaju intenzivnije i kontinuirano učenje, razvijanje aktivnog kritičkog promišljanja o medijskim sadržajima i medijskoj konstrukciji stvarnosti. U prvom članku autorka pokazuje na koji način pripadnici generacije Y percipiraju online vesti i procjenjuju kredibilitet tih medijskih tekstova. U drugom tekstu autorka se bavi politizacijom javne sfere. Uvođenjem koncepta biopolitike Michela Foucaulta i koncepta golog života Giorgia Agambena autorka ukazuje na prakse medijskog posredovanja biopolitika moći u online medijima čime doprinosi dekonstrukciji ideološki obojenog konteksta jednog postsocijalističkog društva i boljem razumijevanju uloge online medija koju imaju u ovom procesu. Treće poglavlje je fokusirano na ulogu različitih društvenih aktera koji aktivno učestvuju u razvijanju medijske pismenosti u regionu. Ovo poglavlje počinje sa definisanjem uloge koju nezavisna Regulatorna agencija ima u BiH a koja može poslužiti kao primjer drugim sličnim tijelima u regionu. Autorka ovog teksta pokazuje gdje su mogućnosti i granice ovakvih tijela u promovisanju medijske pismenosti. Sljedeći tekst potvrđuje veoma važnu ulogu koju jedna organizacija civilnog društva može imati i ima u oblasti medijskog odgoja, bez obzira na nedostatak jasne nacionalne strategije medijskog obrazovanja. Saradnja, dobra organizacija i entuzijazam mladih volontera spojen sa otvorenošću vaspitača, učitelja, nastavnika i roditelja za nova učenja pokazuje kako izgleda zajedničko učenje i zajedničko zalaganje za podizanje tako važnih građanskih kapaciteta najmlađih članova društva i svih onih koji brinu o njima. U četvrtom poglavlju je pokazano kako programi medijskog obrazovanja izgledaju u praksi. Autorke članka u ovom poglavlju svojom detaljnom analizom pokazuju ko u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj predaje učenicima o medijima i medijskoj kulturi, na koji način se to radi i u okviru kojih predmeta. Analizom fakultetskih programa namijenjenih budućim vaspitačima i edukatorima autorke pokazuju gde su slabe tačke u obrazovnom procesu i ukazuju na to koje programe treba pojačati ili ih učiniti obaveznim kako bi svi budući nastavnici bili osposobljeni da izlaze u susret učenicima i njihovom realnom životu koji je u velikoj mjeri posredovan različitim medijima i medijskim porukama. Takođe, ovaj rad odgovara na pitanje šta sami nastavnici/nastavnice misle o medijskom obrazovanju i kakve promjene bi oni uveli.

medijska pismenost ; vjerodostojnost medija ; medijske poruke

nije evidentirano