hrvatski

Tišnjanska matica krštenih i vjenčanih (1608. - 1638.). O starim tišnjanskim prezimenima i obiteljima

Matična knjiga krštenih i vjenčanih župe Tisno od 1608. do 1638. godine najstarija je sačuvana matica ruralnoga prostora šibenske biskupije. Sadrži ukupno 564 upisa, od čega 470 upisa krštenja, 93 upisa vjenčanja te jedan upis smrti. U prvom dijelu matice prevladavaju upisi glagoljicom na hrvatskom jeziku, dok je drugi dio pisan uglavnom na latinskom jeziku. K tomu, u matici je i nekolicina hrvatskih zapisa na ćirilici i latinici. Osim po navedenim jezičnim osobitostima, matice je značajna i po mnoštvu demografskih i antroponomastičkih podataka koji pružaju detaljan uvid u tišnjansku populaciju u prvoj polovici 17. stoljeća. Tijekom istraživanja i usustavljivanja demografskih podataka, korišteni su i drugi povijesni izvori, koji su “sugerirali” podjelu knjige u tri cjeline. U prvoj je matica smještena u povijesni kontekst, oslikan prizorima iz tišnjanske svakodnevice koji svojom dinamikom i narativnošću nadopunjuju stroge tekstualne obrasce matičnih upisa. Druga, ujedno i najopsežnija, posvećena je sâmoj matici. Osim opisa matice, transliteracija i regesta matičnih upisa, u toj su cjelini faksimil matice te kazala krštenih, vjenčanih i kumova odnosno svjedoka. Treća, pak, cjelina sadržajem odgovara podnaslovu knjige. U njoj se prezimena iz tišnjanske matice prate vremenski unatrag do njihova prvog spomena u arhivskim vrelima. Istraživanjem su se iskristalizirala dva temeljna zapažanja: prvo, da su Tišnjani koje bilježi najstarija matična knjiga tišnjanske župe (1608. – 1638.) u velikoj mjeri potomci stanovnika koji su (barem) dva stoljeća ranije živjeli u Oštrici i Ivinju, prije nego što su iz tih naselja pred turskim upadima potražili sklonište u Tisnom ; drugo, da se potkraj 16. i početkom 17. stoljeća stvara zametak društvene pojave koja će tijekom sljedećih desetljeća dotad isključivo težačkoj tišnjanskoj zajednici pridružiti primjetan sloj obrtnika i zemljoposjednika. O stoljetnom kontinuitetu tišnjanskih odnosno oštričkih i ivinjskih rodova svjedoče mnogobrojni primjeri dobro poznate i uobičajene povijesne pojave promjene prezimena unutar roda. Proces ustaljivanja i „standardizacije“ prezimena trajao je stoljećima. Njegova prva faza uglavnom završava u drugoj polovici 18. stoljeća, kad se prezimenske osnove ustaljuju a „proizvodnja“ novih prezimena zamire. Normizacija preostalih prezimena, u smislu zamrzavanja jedne od govornih ili administrativnih varijanti (primjerice, od povijesnih oblika Crvelin, Crvelinov i Crvelinović ustalio se prvonavedeni), trajala je sve do 20. stoljeća. To su, dakako, opća zapažanja, koja zahtjevaju dodatno promatranje, kako iz povijesnog, tako i iz lingvističkog ali i sociološkog aspekta. Među prezimenima iz tišnjanske matice 1608. – 1638. značajan je broj onih koja su se održala do danas (Crvelin, Marača, Meštrov, Obratov, Špadina, i dr.), no, isto tako, neke od najčešćih današnjih prezimena u Tisnom matica ne bilježi (Stegić, Marov, Berak, itd.). Potpunija bi se slika dobila uvidom u tišnjansku maticu krštenih 1639. – 1675. koja se nalazi u arhivu samostana na Visovcu, kao i u matice s kraja 17. i početka 18. stoljeća pohranjene u Župnom uredu Tisno. Ako se zastupljenost pojedinih rodova u ukupnoj populaciji može mjeriti brojem krštenja i vjenčanja zabilježenih pod njihovim prezimenima, onda su među Tišnjanima prvih desetljeća 17. stoljeća primjetno najbrojniji Čaglinovići (37 krštenih i vjenčanih), Baćinovići (36), Pekićevići (35) i Mihići (32). Čaglinovići i Pekićevići podrijetlom su Ivinjani, a Baćinovići i Mihići Oštričani. Najranije se spominju Baćinovići – 1478. godine. Čaglinovići, pak, potječu od Dobrića, Pekićevići od Dabiživljića, Mihići od Banjadića, a sva tri navedena izvorišna roda (Dobrići, Dabiživljići i Banjadići) zabilježena su u arhivskim ispravama 15. stoljeća. S druge strane, nismo prepoznali ishodišta nekih mlađih prezimena odnosno njihovih nositelja, primjerice, Muhića (20), Svidulića (15), Rogića (12) i Bogušinovića (6), no po svoj prilici i njihove pretke treba tražiti među starim Ivinjanima i Oštričanima. Primijećuju se i doseljenici, bilo da je riječ o priženicima iz drugih naselja ili pak obrtnicima i gospodi čije podrijetlo treba tražiti u dalmatinskim i mletačkim urbanim središtima. Tako su tijekom prve polovice 17. stoljeća za priženike došli Burutinov iz Betine, Butković iz Tribunja, Jelovčić odnosno Radovčić iz Kaprija, Lagazatović (Lagazatonović) iz Zadra i Šprterin iz Žirja, dok gospodsku „družinu“ čine obitelji povezane sa zadarskim Spingarolijima – Bartulačići iz Zadra, Coletti iz Venecije i Morandi (nepoznata ishodišta). Sa župnikom Petrom Šutinom došla je njegova obitelj, a doselio je i majstor Matošević kojemu ne znamo podrijetlo. O zastupljenosti obrtničko- zemljoposjedničke zajednice u Tisnom svjedoče zabilježeni kumovi i svjedoci u matičnim upisima te podaci iz drugih izvora. Tako se doznaje da je u Tisnom u tom razdoblju živio šibenski brodograditelj Stjepan Placarić, kao i obitelj Prahuljić, podrijetlom također iz Šibenika. Petar Arrigoni, brat šibenskoga biskupa Vicencija, tijekom drugoga desetljeća 17. stoljeća stječe znatan posjed u Ivinju i Oštrici, pa se može pretpostaviti da je barem povremeno živio u Tisnomu. Isto se po zabilježenom broju kumstava može pretpostaviti i za izvjesnoga Konceata iz Ascolija. Takva staleška raznolikost, s dominantnim težačkim te doseljenim obrtničkim i trgovačko- zemljoposjedničkim slojem, održavat će se i u kasnijim razdobljima. Po tomu se tišnjanska populacija sve do 20. stoljeća bitno razlikovala od ostalih seoskih zajednica na otoku i u neposrednom kopnenom okružju.

matične knjige; glagoljica; stanovništvo; Tisno; 16. i 17. stoljeće

nije evidentirano