hrvatski

Iso Kršnjavi i arhitektura historicizma u Hrvatskoj

Iako je utjecaj Ise Kršnjavoga na arhitekturu historicizma u Hrvatskoj podrobno istražen kroz knjige i članke Olge Maruševski, pojedini segmenti njegova upliva tek su fragmentarno analizirani. Pokazalo se, naime, detaljnim pregledom zagrebačkog dnevnog tiska s kraja 19. stoljeća, da je Kršnjavi objavio daleko veći broj tekstova nego što je ranije bilo poznato. U ovome se članku pozornost usredotočuje samo na vrijeme kada je na polju pisane riječi bio najaktivniji – kraj 1870-ih i početak 1880-ih godina. Nastoji se na prvome mjestu pokazati na koji je način utjecao na pojavu visokog historicizma u hrvatskoj, ponajprije dakako zagrebačkoj arhitekturi, zatim kojim se sredstvima služio pri pokušaju unošenja promjena u hrvatskoj arhitekturi te naposljetku koje je stilove preferirao. U vrijeme kada se Kršnjavi nalazi na školovanju u Beču i Münchenu, te na studijskim putovanjima po Njemačkoj i Italiji, krajem 1860-ih te u prvoj polovini i sredinom 1870-ih godina demografski, gospodarski pa i kulturni uzlet Zagreba tek je započinjao. Gradilo se dosta, međutim, neusporedivo manje u odnosu na situaciju s kraja 19. stoljeća. Po uzoru primarno na Beč, koji je za Kršnjavoga najvažnija prijestolnica arhitekture 19. stoljeća, koja kvalitetom daleko nadmašuje dva druga, po njemu, ključna umjetnička središta toga doba, Pariz i München, on pokušava unijeti suvremene tendencije i višu kvalitetu u zagrebačku arhitekturu. Nekoliko je osnovnih načina kojima je pokušao pokrenuti reformu, „obnovu“ hrvatske arhitekture i umjetnosti uopće: osobnim vezama te utjecanjem na organe vlasti i crkvene institucije, neposrednim uplivom na arhitekte (ponajprije Hermana Bolléa), osnivanjem institucija, te naposljetku tekstovima u novinama i časopisima. Eugene Emmanuel Viollet-le-Duc, Rudolf Eitelberger von Edelberg, Georg Gottlob Ungewitter, August Reichensperger, Augustus Welby Northmore Pugin, Karl von Lützow, samo su neki od istaknutih povjesničara i teoretičara arhitekture te arhitekata čija je djela, kako je jasno iz korespondencije, članaka i knjiga, Kršnjavi izuzetno dobro poznavao. Niti jedan autor, međutim, nije na njega imao takav utjecaj kao nesumnjivo najvažniji teoretičar arhitekture druge polovine 19. stoljeća, Gottfried Semper, osobito njegovo djelo Der Styl in den technischen und tektonischen Künsten oder Praktische Ästhetik. Od Sempera preuzima teoriju o porijeklu arhitektonskih oblika u tekstilnoj umjetnosti, nazore da svi ornamenti moraju na građevini biti povezani s konstrukcijom, naklonost prema intenzivnoj polikromiji, itd. Poput Sempera, odbacivao je miješanje elemenata raznih stilova na jednoj građevini karakteristično za arhitekturu ranog historicizma - romantizma, kao i neuspjele pokušaje stvaranja posve novoga stila. Smatrao je da arhitektura treba biti utemeljena na tradiciji, no da se treba oslanjati samo na najbolje realizacije stilova iz prošlosti. Od stilova na prvome je mjestu preferirao gotiku, slijede potom renesansa (u svojim raznim, nacionalnim varijantama), bizantski te takozvani hrvatski narodni stil. Svoje će arhitektonske nazore u Hrvatskoj realizirati ponajprije preko arhitekta Hermana Bolléa, kojega je smatrao jedinim kvalitetnim zagrebačkim arhitektom i kojemu je osigurao realizaciju cijeloga niza važnih javnih i sakralnih građevina.

Iso Kršnjavi, Gottfried Semper, Herman Bollé, historicizam, polikromija, neogotika, neorenesansa, neobizant

nije evidentirano