hrvatski

Suvremena historijska znanost pred izazovom interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti

U ovome se radu najprije nastoje pregledno prikazati glavne tendencije revizije epistemoloških postulata, teorijskih koncepcija i metodoloških procedura koje su tijekom posljednjih desetljeća 20. stoljeća iznjedrili lingvistički i kulturni obrat u okviru historijske znanosti. Spomenute revizionističke napore na epistemološkoj razini poglavito obilježavaju pokušaji uspostave dijalektičkog odnosa između diskurzivnih i nediskurzivnih praksi te nastojanje da se “utjelove” povijesni akteri i “materijalizira” kultura i to na pretpostavkama rekurzivne konceptualizacije odnosa između strukture i prakse te tijela i jezika. Kao dominantne metahistorijske kategorije suvremene historijske znanosti pritom se inauguriraju “iskustvo” i “djelovanje”, što neizbježno uključuje i problematizaciju odnosa intencionalnosti/svijesti, simboličke/narativne reprezentacije nesimboličkoga (npr. emocije, tjelesne dispozicije i sl.), te propitivanje odnosa između historijskoga i transhistorijskoga (npr. trauma) te humanoga i posthumanoga. U drugome dijelu rada se na primjerima dvaju recentnih historijskih subdisciplina, neurohistorije i historije emocija, pokušavaju ispitati poticaji koje suvremena historijska znanost može potražiti u transdisciplinarnoj razmjeni s različitim teorijskim pristupima i paradigmama društveno-humanističkih (kulturna teorija, sociologija emocija) i prirodnih znanosti (neuroznanost) kako bi maksimalizirala svoje spoznajno-objasnidbene potencijale i afirmirala se kao kreativna i imaginativna analitičko- interpretativna praksa.

historiografija, interdisciplinarnost, transdisciplinarnost, metodologija historije, post-poststrukturalistička historija, teorija historije

nije evidentirano