hrvatski

Monitoring i upravljanje populacijom čaglja u Hrvatskoj

O prilagodljivosti vrste i brzini širenja populacije čaglja najbolje govori podatak iz lovišta «Tomin hrast» koje se nalazi u istočnoj Hrvatskoj iz lovne 2002./03. godine kada je odstrijeljen prvi primjerak čaglja, da bi nakon 4 godine bilo odstrijeljeno oko 50 jedinki. Budući da čagalj vrlo brzo osvaja nove prostore, za pretpostaviti je da će u najskorije vrijeme postati stalna divljač u većini lovišta kontinentalne Hrvatske i srednje Europe. Na područjima gdje se čagalj kao „nova vrsta“ pojavio u zadnjih dvadesetak godina često puta je nedostatak srneće divljači uzrokovan krivolovom, bolešću li nečim trećim pripisivan čaglju. No analizom sadržaja želuca utvrđeno je da se čagalj prije svega hrani lešinama i mesnim otpadom odbačenim nakon guljenja i evisceracije divljači odnosno mesnim otpadom odbačenim u sezoni svinjokolja, glodavcima, divljim i kultiviranim voćem i ratarskim plodovima. Svakako treba utjecati na lovce i nadležne inspekcije kako bi se umanjilo odlaganje animalnog otpada u lovištima koje bitno utječe na prirast i preživljavanje čaglja. U planskim aktima se navodi kao sporedna vrsta divljači i brojno stanje te odstrel planiraju se s vrlo niskim udjelom pa čagljevi uglavnom bivaju odstrijeljeni, ali se ne evidentiraju u propisanim obrascima, stoga dostavljeni podaci u središnjoj lovnoj evidenciji često nisu točni. Izrađivači planskih akata koriste koeficijent prirasta od 1 mladunčeta po boju jedinki u proljetnom matičnom fondu što je vrlo nisko i nerealno. Prema studijama o koeficijentu prirasta kod čaglja u Bugarskoj iznosio je 5, 9 odnosno 4 grla po paru u Grčkoj. U uvjetima kontinentalne Hrvatske realno je prirast obračunavati s 4 grla po paru u lovištima gdje je divlja svinja glavna vrsta divljači, odnosno 3 grla po paru gdje nema divljih svinja, uz uvjet da se matični fond održava u biološkom minimumu odnosno 2/1000 ha u lovištima s divljim svinjama i 1/1000 ha u lovištima gdje nema divljih svinja. Obzirom da je čagalj izrazito prilagodljiva divljač s obzirom na kvalitetu staništa i količinu dostupne hrane te da je brzina izrada planskih akata (svakih 10 godina) vrlo spora sav fond preko biološkog minimuma treba odstrjeljivati. Suživot čagljeva i domaćih pasa je zabilježen u više slučajeva. Posebice se psi lutalice koji žive na odlagalištima otpada dobro slažu s čagljevima i zabilježeni su slučajevi međusobnog parenja i postojanja križanaca između pasa i čaglja. Ovakvi slučajevi su prvi puta uočeni i zabilježeni upravo u Hrvatskoj. U pravilu su očevi domaći psi, a majke ženke čaglja te će se ovakvim parenjima genom pasa vrlo brzo unijeti u populaciju čaglja. Ženke domaćih pasa gone se dva puta godišnje, a broj okoćene mladunčadi kreće se od 4-12 po leglu. Obzirom da je količina dostupne hrane vrlo velika moguće je da ovakva ženka odgoji i desetak mladunaca godišnje što je izrazito visok broj. Za pretpostaviti je da će se ovakvi križanci lakše prilagoditi suživotu s čovjekom i moguće je da postanu značajna karika u prenošenju silvatične bjesnoće, trihineloze, alarioze i sličnih bolesti iz lovišta u urbane sredine.

čagalj ; gospodarenje ; monitoring ; Canis aureus

nije evidentirano