Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

V. Međunarodna konferencija o industrijskoj baštini posvećena temi Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe - Zbornik radova (CROSBI ID 14296)

Urednička knjiga | zbornik radova s konferencije

5th International Conference on Industrial Heritage thematically related to Architecture and Civil Engineering Heritage - Conference Proceedings / V. Međunarodna konferencija o industrijskoj baštini posvećena temi Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe - Zbornik radova / Palinić, Nana (ur.) Rijeka: Pro Torpedo Rijeka, 2014

Podaci o odgovornosti

Palinić, Nana

Rotim Malvić, Jasna ; Đekić, Velid

Jelčić, Andy

hrvatski

V. Međunarodna konferencija o industrijskoj baštini posvećena temi Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe - Zbornik radova

Glavna tema 5. konferencije vezana je uz graditeljsko – arhitektonsko i građevinsko nasljeđe riječke industrije, građevine i strukture, zahvate u prostoru koji su Rijeku iz malog primorskog gradića transformirali u veliku luku i industrijski centar. Najstarija proizvodnja manufakturnog tipa u Rijeci vezana je uz vodotok Rječinu i bujične potoke uz obalu gdje se još od srednjeg vijeka podižu mlinovi, stupe, stupići i pilane kod kojih je bilo potrebno i regulirati vodotok i podignuti građevine. U 17. i 18. stoljeću grade se tvornice kože, rafinerije šećera, voštarnice i pivovare a početkom 18. stoljeća izgrađena je i Karolinska cesta koja je povezala Rijeku s Gorskim kotarom i Karlovcem. Prvo industrijsko doba u Rijeci započinje početkom 19. stoljeća izgradnjom Lujzinske ceste, uvođenjem željeznih konstrukcija i prvog parnog stroja instaliranog 1833. u Tvornici papira. U sljedećim će se desetljećima razviti i druge industrije s novim pogonom – parni mlinovi, plinara, kožara, tvornica kemijskih proizvoda, a na lokaciji rafinerije šećera izrast će velika tvornica duhana. Ipak, u drugo industrijsko doba riječka industrija dosiže najveći razvitak, a Rijeka postaje najjači industrijski centar na hrvatskom teritoriju. Godine 1873. Rijeka se željeznicom povezuje s Pivkom i Karlovcem, tj. s nekadašnjim centrima Monarhije, Bečom i Budimpeštom. Ispred grada gradi se nova moderna luka. Proširuju se stari i osnivaju novi pogoni usmjereni u prvom redu na preradu sirovina ili artikala što se za tržište dopremaju morskim putem. Od brojnih pogona koji su se bavili proizvodnjom strojeva i brodova, te preradom drva, papira, duhana, hrane, tekstila, kože i kemikalija najveće i najpoznatije bile su tvornica papira, tvornica duhana, ljuštionica riže, rafinerija nafte, tvornica torpeda i brodogradilište. Ta poduzeća raspolagala su s približno tri četvrtine broja industrijskih radnika i pogonske snage a sličan im je bio i udio u vrijednosti industrijske proizvodnje. U treće industrijsko doba tj. u poslijeratnom razdoblju Rijeka i dalje ostaje industrijski i tranzitni centar, s osnovnim pravcem razvoja temeljenom na pomorsko-lučkoj, brodograđevnoj i naftnoj industriji. Postindustrijsko doba dovelo je do zatvaranja većine tradicionalnih pogona riječke industrije i pretvaranja nekad živih i djelatnih prostora u zone industrijske arheologije. Nestanak riječke industrije bio je nagao i neočekivan, proces istraživanja i valorizacije bogatog industrijskog nasljeđa još traje a rješenja koja će osigurati kvalitetan opstanak najvrjednije riječke industrijske baštine intenzivno se nastoje iznaći i kroz ove međunarodne konferencije Industrijska baština arhitekture i građevinarstva u prošlosti i danas činila je i čini bitan dio urbane strukture gradova. U budućnosti će, međutim, za sredine koje je neće na vrijeme valorizirati biti jednako rijetka kao spomenici renesanse i baroka. Oni gradovi koji će je uspjeti sačuvati – u izvornoj ili nekoj drugoj namjeni, sačuvat će bogatstvo čiju vrijednost iz današnje perspektive možemo samo naslućivati. Našavši se u postindustrijsko doba pred golemom masom napuštenih pogona, a spoznavši njihove funkcionalne, konstruktivne i oblikovne vrijednosti, kao i bitnu ulogu u formiranju povijesnog identiteta, napredne zemlje provode intenzivnu valorizaciju industrijskog nasljeđa čuvajući ne samo građevine već i strojeve, dokumente pa i sjećanja na svoju proizvodnu prošlost koja je brojnim generacijama osiguravala prosperitet i egzistenciju. Današnji trenutak sloma globalne ekonomije koja je dovela do gotovo potpunog nestanka industrije u Europi možda je prilika da se riješi i dio problema industrijske baštine te da se u novim, realnijim i humanijim okolnostima nekadašnji industrijski pogoni ponovno aktiviraju i revitaliziraju i u svojoj izvornoj ili nekoj drugoj proizvodnoj namjeni.

Rijeka ; industrijska baština ; arhitektura ; građevinarstvo

nije evidentirano

engleski

5th International Conference on Industrial Heritage thematically related to Architecture and Civil Engineering Heritage - Conference Proceedings

Glavna tema 5. konferencije vezana je uz graditeljsko – arhitektonsko i građevinsko nasljeđe riječke industrije, građevine i strukture, zahvate u prostoru koji su Rijeku iz malog primorskog gradića transformirali u veliku luku i industrijski centar. Najstarija proizvodnja manufakturnog tipa u Rijeci vezana je uz vodotok Rječinu i bujične potoke uz obalu gdje se još od srednjeg vijeka podižu mlinovi, stupe, stupići i pilane kod kojih je bilo potrebno i regulirati vodotok i podignuti građevine. U 17. i 18. stoljeću grade se tvornice kože, rafinerije šećera, voštarnice i pivovare a početkom 18. stoljeća izgrađena je i Karolinska cesta koja je povezala Rijeku s Gorskim kotarom i Karlovcem. Prvo industrijsko doba u Rijeci započinje početkom 19. stoljeća izgradnjom Lujzinske ceste, uvođenjem željeznih konstrukcija i prvog parnog stroja instaliranog 1833. u Tvornici papira. U sljedećim će se desetljećima razviti i druge industrije s novim pogonom – parni mlinovi, plinara, kožara, tvornica kemijskih proizvoda, a na lokaciji rafinerije šećera izrast će velika tvornica duhana. Ipak, u drugo industrijsko doba riječka industrija dosiže najveći razvitak, a Rijeka postaje najjači industrijski centar na hrvatskom teritoriju. Godine 1873. Rijeka se željeznicom povezuje s Pivkom i Karlovcem, tj. s nekadašnjim centrima Monarhije, Bečom i Budimpeštom. Ispred grada gradi se nova moderna luka. Proširuju se stari i osnivaju novi pogoni usmjereni u prvom redu na preradu sirovina ili artikala što se za tržište dopremaju morskim putem. Od brojnih pogona koji su se bavili proizvodnjom strojeva i brodova, te preradom drva, papira, duhana, hrane, tekstila, kože i kemikalija najveće i najpoznatije bile su tvornica papira, tvornica duhana, ljuštionica riže, rafinerija nafte, tvornica torpeda i brodogradilište. Ta poduzeća raspolagala su s približno tri četvrtine broja industrijskih radnika i pogonske snage a sličan im je bio i udio u vrijednosti industrijske proizvodnje. U treće industrijsko doba tj. u poslijeratnom razdoblju Rijeka i dalje ostaje industrijski i tranzitni centar, s osnovnim pravcem razvoja temeljenom na pomorsko-lučkoj, brodograđevnoj i naftnoj industriji. Postindustrijsko doba dovelo je do zatvaranja većine tradicionalnih pogona riječke industrije i pretvaranja nekad živih i djelatnih prostora u zone industrijske arheologije. Nestanak riječke industrije bio je nagao i neočekivan, proces istraživanja i valorizacije bogatog industrijskog nasljeđa još traje a rješenja koja će osigurati kvalitetan opstanak najvrjednije riječke industrijske baštine intenzivno se nastoje iznaći i kroz ove međunarodne konferencije Industrijska baština arhitekture i građevinarstva u prošlosti i danas činila je i čini bitan dio urbane strukture gradova. U budućnosti će, međutim, za sredine koje je neće na vrijeme valorizirati biti jednako rijetka kao spomenici renesanse i baroka. Oni gradovi koji će je uspjeti sačuvati – u izvornoj ili nekoj drugoj namjeni, sačuvat će bogatstvo čiju vrijednost iz današnje perspektive možemo samo naslućivati. Našavši se u postindustrijsko doba pred golemom masom napuštenih pogona, a spoznavši njihove funkcionalne, konstruktivne i oblikovne vrijednosti, kao i bitnu ulogu u formiranju povijesnog identiteta, napredne zemlje provode intenzivnu valorizaciju industrijskog nasljeđa čuvajući ne samo građevine već i strojeve, dokumente pa i sjećanja na svoju proizvodnu prošlost koja je brojnim generacijama osiguravala prosperitet i egzistenciju. Današnji trenutak sloma globalne ekonomije koja je dovela do gotovo potpunog nestanka industrije u Europi možda je prilika da se riješi i dio problema industrijske baštine te da se u novim, realnijim i humanijim okolnostima nekadašnji industrijski pogoni ponovno aktiviraju i revitaliziraju i u svojoj izvornoj ili nekoj drugoj proizvodnoj namjeni.

Rijeka ; industrial heritage ; architecture ; civil engineering

nije evidentirano

nije evidentirano

nije evidentirano

nije evidentirano

nije evidentirano

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Rijeka: Pro Torpedo Rijeka

2014.

978-953-56132-2-0

1008

objavljeno

Povezanost rada

Arhitektura i urbanizam, Brodogradnja, Građevinarstvo