Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Giambattisto Vico i "Nova znanost" : Vicova filozofija povijesti kako sinteza znanosti i metafizike (CROSBI ID 14549)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Šuran, Fulvio Giambattisto Vico i "Nova znanost" : Vicova filozofija povijesti kako sinteza znanosti i metafizike. Pula: Libar, 2011

Podaci o odgovornosti

Šuran, Fulvio

hrvatski

Giambattisto Vico i "Nova znanost" : Vicova filozofija povijesti kako sinteza znanosti i metafizike

Knjiga polazi od stajališta da sveukupna zapadna misao– kao uostalom i religija i moderna znanost – proizvod je čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti, shvaćene kao sveopće ništavilo, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala. U sklopu tog općeg obrambenog mehanizma i Vicova 'Nova znanost' promatrana je kao pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost. U tom smislu, 'Načela nove znanosti' zauzima posebno mjesto unutar zapadne misaone tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima: s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na sociološku znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve specifičnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije i nadovezujuči se prvenstveno na društvenu stvarnost. Upoznavanjem Vica i njegova poimanja povijesti mislim da će i hrvatski povjesničari pristupiti našoj prošlosti s aspekta povijesnosti, što će reći: prosuditi znanstveno i objektivno koliko je hrvatski narod u određenim razdobljima bio samosvojan, samostalan i samobitan, jednom riječju: slobodan. Giambattista Vico kao „veliki erudit i pronicljiv duh“ tražeći po prošlosti, nalazi moderni svijet. U svom glavnom djelu „Načela nove znanosti o zajedničkoj prirodi naroda“ (I. izdanje 1725.) Vico tvrdi da je prirodu stvorio Bog i zato je samo on poznaje ; svijet nacija, dakle povijesni svijet stvorio je čovjek pa ga zato on može spoznati i mijenjati jer ga je on i stvorio. Čovjek je „jedinstvo tijela, duha i govora“, stoga, ako je taj čovjek tvorac svoje povijesne sudbe, ona nije emanacija neke apsolutne svijesti nego ljudsko djelo u „totalitetu njegova postojanja“. Inače, cijelo razdoblje prosvjetiteljstva pokušat će tok ljudske povijesti protumačiti kao prirodni razvoj ljudskog bića. Čovjekova je povijest ono što on doista i čini stoga je može razumjeti. posljedica toga razumijevanja jest i znanje čovjeka o njegovom duhovnom biću. Tako će K. Lowitth, koji je u pristupu prošlosti veoma blizak „teologiji povijesti“ sv. Augustina i J. Maritaina za Vicovu „Novu znanost“ izrijekom reći: „Nova znanost je teologija i istodobno povijest čovječanstva i moguća je pošto je priroda ljudi i naroda sama po sebi ljudska i povijesna“. Ako je sasvim izvjesno da smo povijesni svijet stvorili mi ljudi, možemo ga stoga ponovno otkriti prema prilagodbi svojega vlastitog duha. Svatko je najbolji tumač svojoh vlastitih djela. Ali, primitivni čovjek svladan prirodnim silama čezne za time da ga spasi neka viša sila.otkriće povijesnih izvora naporom našega duha, Vico utemeljuje filozofiju ljudskoga duha koji bi nas trebao dovesti Bogu kao vječnoj providnosti. I, govoreći o primitivnom čovjeku i njegovu mnogoboštvu Vico kaže da je „atribut svih bogova moć providsnosti“. Stoga će Croce poslije reći za Vicovo poimanje prošlosti da ono nije povijest „jer ne razmatra konkretnu i empirijsku povijest koja se razvija u vremenu, nego znanost idealnoga“. Razvoj ljudskoga društva Vico dijeli na tri temeljna razdoblja: prvo ili teokratsko jest doba bogova u kojem su ljudi življeli pod božanskom vlašću te su se obraćali auspicijima i proroštvima što spada u najdrevnije oblike svjetovne povijesti ; drugo ili vjek heroja u kojem je vladalo aristokratsko uređenje nadmoćno plebejskom položaju ; treće ili ljudsko doba u kojem prevladava racionalno i filozofsko uređenje a ljudi shvaćaju da su svi jednaki te žive u slobodnim monarhijama i pučkim republikama. (Božansko razdoblje je strogo teokratsko, herojsko je mitologizirano i na kraju ljudsko doba kao racionalno). Knjiga pokušava ‘pohvatati’ sve razine Vicova poimanja svjetonazora koji je sabran u Vicovu glavnom djelu „Načela nove znanosti“ naglašavajući sociološki osmišljaj tih zbivanja, dakle, riječju, racionalan, sociološki pristup. I to s ciljem da se kompetentno predstavi njegova misao, u poimanju povijesti, prvo s filozofskoga, potom i sa sociološkog aspekta, jer ljudsko djelovanje postiže svoje pune dimenzije tako što se uklapa u razumski sustav moralnih i kulturnih vrijednosti, ukratko, posredstvom djelovanja ljudsko biće dolazi do umnog sazrijevanja.

filozofija; znanost; crkva; mit; zdrav razum; Benedetto Croce; Adam; Homer

nije evidentirano

engleski

Giambattista Vico and "New Science": Vico's philosophy of history as a synthesis of science and metaphysics

nije evidentirano

74/5000 Traduci da: Italiano philosophy; science; church; myth; common sense; Benedetto Croce; Adam; Homer

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Pula: Libar

2011.

9789537629007

253

objavljeno

Povezanost rada

Filozofija, Povijest, Etnologija i antropologija