Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Istarski plemići iz roda Brigido i njihov zaslužnik Pompeo IV. (1729.-1811.) (CROSBI ID 58086)

Prilog u knjizi | izvorni znanstveni rad

Bertoša, Slaven Istarski plemići iz roda Brigido i njihov zaslužnik Pompeo IV. (1729.-1811.) // Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru: od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara / Čoralić, Lovorka et al. (ur.). Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2016. str. 61.-68

Podaci o odgovornosti

Bertoša, Slaven

hrvatski

Istarski plemići iz roda Brigido i njihov zaslužnik Pompeo IV. (1729.-1811.)

Sve do nedavno prilično loše proučena i u istarskoj i u talijanskoj historiografiji, jednako starijoj kao i u novijoj, Lupoglavska gospoštija i njezina pripadajuća mjesta (gospoštijsko središte – kaštel Lupoglav te sela Dolenja Vas, Gorenja Vas, Semić i Lesišćina), tijekom novoga vijeka bili su vezani za niz europskih plemićkih obitelji koje su to područje držale kao njegovi feudalni vlasnici. Uz plemiće (nobile) s furlanskoga i mletačkoga područja, nerijetko se radilo i o austrijskim i njemačkim plemićima, pa je srednjoeuropski kontekst prošlosti toga kraja nedvojben. Istarska, odnosno lupoglavska sastavnica prošlosti obitelji Brigido započinje u doba Tridesetgodišnjeg rata (1618. – 1648.), kada je lupoglavski feudalac Anton Eggenberg, 18. listopada 1634. u Ljubljani, nakon smrti oca Johanna Ulricha, bogatoga financijera austrijskoga dvora , za 42.000 florina gospoštiju odlučio prodati svome tajniku Pompeju II. Brigidu. Otac Pompeja II., Pompeo I. Brigido (1539. – 1602.) bio je rodom iz Capue, a u Trst se doselio oko 1580. godine, gdje mu je suprugom ubrzo postala Laura Ginevra, izvanbračna kći Lorenza de’ Bottonija. Imali su tri sina: spomenutog Pompea II. (1595. – 1640.), Lorenza (1596. – 1674.) i Girolama (1598. – 1645.), koji su zbog velikih zasluga, 25. kolovoza 1632., poveljom cara Ferdinanda II. (1619. – 1637.) dobili plemstvo, a 9. srpnja 1639. titulu carskih baruna, koja je bila vezana za posjede Brezovicu i Lupoglav. Pompeo II. Brigido, rodom Tršćanin, završio je pravo i bio je savjetnik upravitelja Donje Austrije, a zatim je stupio u službu Johanna Ulricha Eggenberga, koji mu je za vjerno služenje oporučno ostavio 400 florina. Umro je u dobi od 45 godina, 15. prosinca 1640. u Grazu, prikupivši ogromno bogatstvo, čiji su dio bile i gospoštije Brezovica i Lupoglav. Budući da nikad nije bio oženjen i nije imao nasljednika, svojom je oporukom, sastavljenom 4. prosinca 1640. u Grazu, Pompeo II. Brigido proglasio dva neotuđiva nasljedna dobra. Prvo, koje je obuhvaćalo imanje Brezovicu i dio tršćanskih solana, ostavio je nećaku Gian Giacomu, najstarijemu sinu svoga brata Lorenza. Drugo, Lupoglavsku gospoštiju, ostavio je braći Lorenzu i Girolamu, koji su njome trebali zajednički upravljati, kao i njihovi nasljednici, uvijek prema principu muške primogeniture. Girolamo Brigido također nije bio oženjen i nije imao nasljednika, a nakon njegove smrti Lupoglavska je gospoštija ostala Lorenzu Brigidu, vjenčanom najprije za Serenu de Leo, a zatim Orsolu de Fin. Nakon časne vojničke karijere, on se povukao u lupoglavski kaštel, gdje je i umro 11. rujna 1674. godine. Lorenzov sin Gian Giacomo, gospodar Brezovice, umro je mjesec dana prije oca. Bio se najprije vjenčao za riječku barunicu Torrianu della Rovere, a zatim za groficu Mariannu Lantieri iz Vipave. Imao je dva sina: Gian Giacoma iz prvog i Pompea Lorenza iz drugog braka. Gian Giacomo II. Brigido imenovan je 1698. članom Tršćanskoga patricijskoga savjeta (Consiglio dei patrizi di Trieste), a nakon očeve i djedove smrti postao je vlasnik obiju feudalnih gospoštija, Lupoglava i Brezovice. Ni on nije bio oženjen. Njegov izvanbračni sin Giovanni Battista, kojega je i službeno priznao, postao je svećenik i 25 je godina obnašao dužnost lupoglavskoga župnika. Umro je u Lupoglavu 1778. godine, gdje je i pokopan. Kada je na taj način izumrla obiteljska muška nasljedna loza, posjedi su pripali sporednoj grani koju je osnovao Pompeo III. Lorenzo Brigido (1672. – 1724.), čija je supruga bila Elena Petazzi. Njihov prvorođeni sin Giacomo Girolamo (1692. – 1767.), carski komornik i konjanički kapetan, vjenčao se za prašku groficu Mariju Polissenu Pzickowsky. Iz toga je braka rođeno 12 djece. Najstariji sin bio je Pompeo IV. Giovanni ; Giuseppe Carlo Gregorio (1732. – 1817.) bio je upravitelj u Temišvaru, a zatim i upravitelj Galicije ; Carlo Lodovico (1737. – 1800.) je kao pukovnik sudjelovao u protunapoleonskim ratovima, a zatim je bio general–bojnik i zapovjednik utvrde Ferrara, a Michele Leopoldo (1742. – 1816.) obnašao je dužnost ljubljanskoga nadbiskupa. Obiteljsko vlasništvo nad kaštelom potvrđuju mnogobrojna izvješća različitih mletačkih dužnosnika, primjerice, relacija rašporskoga kapetana Angela Giustiniana koja je u prosincu 1729. godine upućena mletačkoj vladi. Jedan od najpoznatijih žitelja Lupoglava bio je sin Giacoma Gerolama, Pompeo (četvrti po redu s tim imenom), svakako najugledniji član obitelji. Rodio se 17. srpnja 1729. u Trstu, a studij je završio na kolegiju u Modeni. Obnašao je različite javne funkcije: bio je okružni kapetan Adelsberga (Postojne), vladin savjetnik u Lavovu, predsjednik uprave u Transilvaniji, upravitelj Šlezije, a od 1782. do 1803. godine upravitelj Trsta. Radeći u tome gradu preko 20 godina posebice se zalagao za jačanje trgovačkih i gospodarskih veza, a zapamćena su i njegova nastojanja na promicanju znanosti i lijepih umjetnosti. I on je bio državni savjetnik i carski komornik, a poveljom od 28. lipnja 1777. carica Marija Terezija (1740. – 1780.) dodijelila mu je titulu grofa Svetog Rimskog Carstva. Istu je titulu tada dobio i njegov brat Giuseppe. Osim visokim vojnim i političkim dužnostima u službi države, članovi obitelji Brigido bavili su se i raznim drugim aktivnostima. U Lupoglavu, svojemu omiljenome ljetnom boravištu, organizirali su novo, racionalnije poljoprivredno poslovanje, a posebice su poticali uzgoj stoke. Pompeo IV. Brigido je 1775. godine na taj posjed donio angorske koze i merino ovce, čija je mekana vuna bila toliko duga da je dosezala sve do poda. Uskoro su stigle i čuvene egipatske ovce. Bogati šumski pašnjaci na Planiku ljeti su bili prepuni ovaca, koje su se noću sklanjale u mnogobrojne planinske pećine. Na taj je način Lupoglav pretvoren u prosperitetno imanje, na kojem je sve poslove vodio poseban upravitelj. U to se vrijeme feudalno imanje obitelji Brigido s pravom smatralo idealnim modelom, a još početkom 19. stoljeća glavni su istarski posjednici na njega slali svoje nasljednike kako bi naučili praktične poslove vezane za upravljanje imanjem, poljoprivredu i seosko gospodarstvo. Pompeo IV. Brigido umro je u Trstu, 20. kolovoza 1811. Kao lupoglavskoga ga je gospodara naslijedio sin Paolo Maria (1782. – 1848.), koji se rodio u braku s groficom Teresom Valpurgom della Torre. Paolo Maria Brigido sudjelovao je u vojnim pohodima protiv Francuza, postigavši titulu bojnika. Njegov brat Francesco (1786. – 1813.) obnašao je čin kapetana, a poginuo je 19. studenoga 1813. u bitci kod mjesta San Michele blizu Verone. Lupoglavska je gospoštija 1814. godine u sudskim poslovima podvrgnuta novoosnovanome Kotarskome povjereništvu sa sjedištem u Belaju. Tada je njome upravljao posebni opunomoćenik obitelji Brigido, koji je izvlačio godišnji prihod od 10.000 florina. Godine 1815. Paolu Brigidu oproštena je trećina zaostaloga duga u ime poreza i urbarijalnih olakšica za razdoblje od jedne godine. Za uzvrat je 38 seljaka iz Lupoglava trebalo ući u bataljun istarskih dragovoljaca, u kojem se nalazilo 600 vojnika, koji su pod zapovjedništvom kapetana Josipa Lazarića sudjelovali u opsadi Kopra i Trsta. Giuseppe Ferdinando Brigido (1816. – 1840.), jedini sin grofa Paola, umro je prije oca, od ozljede nastale tijekom dvoboja u Beču, u dobi od samo 24 godine. Među žiteljima Lupoglavske gospoštije kolala je priča da je slučajno ranjen tijekom lova. Pričalo se da je supruga, barunica Carolina de Hackelberg-Landau, koja se tada nalazila u lupoglavskome kaštelu, poslala da joj donesu krvavu muževu košulju, da je sačuva kao uspomenu na tragični događaj. Imali su dvije kćeri: Paolinu (rođ. 1837., koja se udala za jednog majčinog rođaka) i Fernandu (rođ. 1840.). Kao oporučne nasljednice svojega djeda, one su 1883. godine lupoglavski kaštel i pripadajuće mu alodijalne posjede, tada već oslobođene svih feudalnih veza, prodale Tommasu Sottocoroni iz Vodnjana. No, samo desetljeće kasnije, održavanje staroga i velikoga kaštela Sottocoroni je postalo opterećujuće, pa ga je 1895. godine prodao pokrajinskim vlastima u Istri.

Lupoglav, Pompeo IV. Brigido

nije evidentirano

engleski

Istrian Noblemen from the Stock of Brigido and Their Meritorious Member Pompeo IV (1729-1811)

nije evidentirano

Lupoglavo, Pompeo IV Brigido

nije evidentirano

Podaci o prilogu

61.-68..

objavljeno

Podaci o knjizi

Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru: od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara

Čoralić, Lovorka et al.

Zagreb: Hrvatski institut za povijest

2016.

978-953-7840-50-1

Povezanost rada

Povijest