hrvatski

Posljednji trenutci prije vječnosti. Teološko- bioetički naglasci shvaćanja smrti i psihološko- duhovne intervencije namijenjene umirućima i ožalošćenima

Proces umiranja otvara i mnogobrojna medicinska, etička, antropološka, ekonomska, religiozna, pastoralna i teološka pitanja. Zbog svih tih mnogostrukih egzistencijalnih područja, realnih strahova i brojnih nedoumica, promišljanje o smrti teška je, mukotrpna i složena tema u kojoj se isprepliću antropološka, sociološka, psihološka, filozofska, medicinska i teološka egzistencijalna polazišta koja se nastoje obraditi u knjizi. Prva cjelina započinje poglavljem životne ograničenosti homo patientsa u naslovima holističkih dimenzija tjelesnoga bola, egzistencijalne patnje, kvalitete i svetosti života. Potom se prikazuje multidisciplinaran prikaz smrti u filozofskom, psihološkom i medicinskom shvaćanju koje se suočava s biblijskim poimanjem nastojeći pružiti oprječan stav društveno-medicinske besmislenosti nasuprot vjerničkom osmišljenju ljudske patnje. Budući da je smrt događaj kojim ne možemo upravljati te ona ostavlja težak gubitak u životu ožalošćenih, druga cjelina analizira različita iskustva ne/prihvatljivih gubitaka i tugovanja u različitim traumatskim okolnostima smrti. Svi ti čimbenici pridonose određenim oblicima i intenzitetu žalovanja koje može graničiti s patološkim oblicima tugovanja. Nakon općenite analize smrti i gubitaka iz prvih dviju cjelina, treća se usmjerava na umijeće dobroga umiranja, ars moriendi, u suvremenom društvenom i bioetičkom kontekstu s gledišta različitih faza sučeljavanja sa smrću, potreba umirućih i njegovih bližnjih, prava terminalnih bolesnika te na pojedina složena bioetička pitanja vezana uz predstojeću završnu etapu života koja zahtijeva humanu solidarnost i empatijsku pratnju u umiranju. Budući da se u pružanju olakšanja i skrbi na kraju života moraju uzeti u obzir načela medicinske etike, moralne obveze i pravne odgovornosti, u četvrtoj se cjelini susrećemo s poimanjem dostojanstva umiranja u procjepu eutanazije i distanazije, kojima se nastoji oduzeti dostojanstvo samodeterminiranoga umiranja. Uključenost tehnike u medicinsku domenu uspjela je ostvariti visoku razinu biomedicinske i tehnološke stručnosti, ali u nerazmjeru s empatijskim pristupom humanosti i ljudskosti. Zato će ta cjelina pronaći svoje usmjerenje u sljedećoj. Humanizacija smrti provedbom palijativne medicine i hospicijskim pokretom je odgovor pete cjeline. Ona je predstavljena poticajnim oblicima optimalne skrbi integrativnoga pristupa, ali i kritičkom intonacijom usmjerenom na zakonodavnu inertnu implementaciju u sustav zdravstvene zaštite koji ju još uvijek pokušava držati na čekanju u hrvatskom zdravstvenom zakonodavstvu, a svaki je trenutak nepovratan za sve veći broj terminalnih bolesnika kojima je palijativna skrb jedina preostala mogućnost i želja. Oni koji svoj život okončaju uz palijativnu pratnju oporučno ostavljaju žalovanje svojim bližnjima. S obzirom na to da je tuga prirodna reakcija na gubitak koji se razmatra u prethodnim naslovima, u šestoj se cjelini analizira proces tugovanja i zadatci psihosocijalnoga prijelaza tehnikama suočavanja i podrškom umirućima i ožalošćenima. Koliko god gubitci bili teški te koliko god tugovanje bilo dug i mukotrpan proces, ljudi se većinom uz podršku okoline uspijevaju izdići iznad svoje kronične tuge i prilagoditi se činjenici da su doživjeli gubitak i da ga trebaju zrelo uklopiti u svoj život. Pritom je bitno biti upoznat s temeljnim načelima i postupcima u savjetovanju pružanja djelotvornih i korisnih načela kojima bi tugujući uspio ostvariti korisne tehnike suočavanja i elaborirati zadatke žalovanja te prihvatiti gubitak koji je pretrpio. Da bi prethodno razmatrani izvori socijalne, medicinske i psihološke pomoći uspjeli obuhvatiti holističke potrebe ljudi i omogućiti im djelotvorna načela psihosocijalnoga oporavka, nužno se u završnoj, sedmoj cjelini, susresti s dušobrižničkom terapijom i bolničkim pastoralom. Iako smrt i umiranje mogu disciplinski pripadati različitim područjima, smrt i umiranje, kao i utjeha umirućima i oni koji ga prate, specifičnu pomoć mogu dobiti i očekuju je od teoloških disciplina. Njihovim doprinosom možemo se hrabrije suočiti s ljudskom patnjom, koja će biti praćena prigodnim pastoralom umirućih i ožalošćenih, bolničkim dušobrižništvom te sakramentalnom utjehom kako bi im pružila svjedočanstvo vjerničkoga pouzdanja i eshatološke nade. Presjekom svega tog sadržaja možemo se bolje suočiti sa sviješću i o vlastitoj patnji, boli, umiranju i smrti, a samim time biti osjetljiviji za potrebe naših bližnjih s čijom se patnjom ne/posredno suočavamo. Postat ćemo i svjesniji da smrt ide usporedo s našim životnim vremenom i proteže se iz prošlosti kroz sadašnjost u budućnost. Sa svakim životnim trenutkom postajemo za trenutak bliži smrti. U našem se početku odmah počeo odvijati i naš kraj. Dok živimo, mi istovremeno umiremo. Život je, zapravo, postupno umiranje. Svakim danom sve smo bliže smrti, iako je ona možda još daleko ispred nas. Smrt nije događaj u našem životu, ali umiranje je dio našega života. Umiranje je dio života koji se dokončava smrću. Stoga možemo uvjerljivo govoriti o životnoj imanentnosti smrti ili, gledano s religioznoga stajališta, o smrtnoj imanentnosti života koja nas ne ostavlja u stanju očaja i beznađa da „tugujemo kao oni, koji nemaju nade.“ (1 Sol 4, 5) Nadamo se da će Vas stranice pred Vama potaknuti na ozbiljnu refleksiju nad životom i smrću pomažući Vam razotkriti „razlog nade koji je u Vama.“ (1 Pt 3, 15)

Holističke dimenzije boli i patnje ; multidisiplinarno shvaćanje smrti i umiranja ; traumatski gubitci ; proces tugovanja ; terminalna faza ljudskoga života ; potrebe i prava umirućih ; palijativna skrb ; dostojanstvo umiranja ; humanizacija smrti ; tehnike suočavanja ; potpora umirućima i ožalošćenima ; bolničko dušobrižništvo ; vjerničko pouzdanje ; teologija ; bioetika ; medicinska etika

nije evidentirano