hrvatski

Ritual padanja ničice i sudsko založno pravo srednjovjekovnog Dubrovnika

Na temelju statutarnih odredbi i sudskih slučajeva iz 13. stoljeća, analizira se obred dužnikovog “padanja ničice”, kojime se zasnivalo vjerovnikovo založno pravo dvostruke vrijednosti na njegovoj imovini u ključnom procesnom trenutku, netom prije nego što bi došlo do litiskontestacije. Raščlambom primjera iz dubrovačke građe ispituje se koja prava stječu vjerovnici i koji je interes dužnika za ovakvo uređenje pravnog odnosa. Utvrđuju se tragovi postojanja ovog obreda u drugim statutima južnojadranske grupe (Kotor, Budva, Skadar). Njegov ritualni oblik vezuje se uz “predstavljačku fazu” u pravnim poslovima, prije uspostave pisanog standarda, i prati njegova transformacija iz simboličnog u verbalni pravni čin.Traže se semantički korijeni ovog obreda u novozavjetnoj paraboli o okrutnom dužniku i interpretira njegov smisao, uzimajući u obzir rituale osramoćenja za prezaduženu osobu iz prakse talijanskih gradova. Ritual “padanja ničice” uspoređuje se s institutom aptagi, koji je bio povoljniji za vjerovnika zbog apstraktnosti i ovršnosti isprave pa je zato u poslovnom prometu potisnuo stari obred. Ističe se da je zadržan u Dubrovačkom statutu, ali u praksi prepušten zaboravu, pa je već u 16. stoljeću bio posve nerazumljiv i smatran smiješnim.

Dubrovnik, srednji vijek, građanski postupak, sudsko založno pravo, ritual, padanje ničice, litiskontestacija, aptagi

nije evidentirano