hrvatski

Arhitektura kapele Snježne Gospe na Tekijama

Kapela Majke Božje Snježne na Tekijama kod Petrovaradina jedan je od povijesno najslojevitijih spomenika arhitekture Srijema. Istodobno radi se o ključnom spomeniku vezanom za prijelomni trenutak političke povijesti ne samo Habsburške Monarhije već i cijele Srednje i Jugoistočne Europe 18. stoljeća, bitke u kojoj je Eugen Savojski 1716. porazio osmanlijsku vojsku otvorivši time put prema austrijskom osvajanju cijeloga Srijema te Banata, a potom i sjeverne Srbije i Bosne. U svoj se literaturi spominje da je u vrijeme osmanske vlasti (16.-17. stoljeće) na mjestu današnje kapele podignuta malena džamija, nedaleko prvotno dva (danas samo jednoga) izvora kvalitetne pitke vode. Nakon što je habsburška vojska osvojila 1687. Petrovaradin i obnovila katoličku hijerarhiju u mjestu župu preuzima isusovački red, koji nekadašnju džamiju, vjerojatno krajem 17. ili počekom 18. stoljeće, konvertira u katoličku kapelu. Nakon bitke 1716. kapela se pretvara, zahvaljujući ikoni Majke Božje Snježne, koju je svetištu poklonio Eugen Savojski, u najvažnije hodočasničko marijansko svetište ovoga dijela Habsburške Monarhije. U to je vrijeme građevina dograđena za dva hvata sredstvima obitelji u bici poginulog habsburškog časnika Siegmunda Breunera. Kapeli na Tekijama izgled će ponovno biti promijenjen 1754. godine kada isusovci poduzimaju veliki građevinski zahvat s ciljem da osiguraju što više unutrašnjega prostora. Ispred džamije, koja je sada počela služiti kao sakristija, dograđeno je pravokutno svetište i dugi brod koji su u osi malo pomaknuti prema zapadu, u odnosu na prostor džamije, nesumnjivo zbog potrebe prilagođavanja zemljištu, odnosno padu terena prema močvarama uz Dunav. Novi dugi brod pokriven je masivnim baroknim svodovima sa susvodnicama, a zidovi su mu raščlanjeni parovima jonskih pilastara. Glavno pročelje bilo je skromno raščlanjeno pilastrima i nišama sa skulpturama. Ukinućem isusovačkog reda 1773. bitno se mijenja položaj kapele. Petrovaradin prelazi u ruke biskupijskog svećenstva, a potom 1776. godine ulazi u sastav Bosansko-srijemske i Đakovačke biskupije. Kapela na Tekijama svoj današnji izgled dobila je 1880.-1881. godine obnovom provedenome za vrijeme agilnoga župnika Ilije Okrugića Srijemca (1827. – 1897.). Dograđeno joj je dvotoranjsko pročelje, po uzoru na pročelje đakovačke katedrale, te sakristija, a na dijelu kapele koji je bio džamija dograđen je visoki tambur s kupolom koja je okrunjena simbolom pobjede kršćanstva nad islamom – križem postavljenim iznad polumjeseca. Prostor džamije povezan je s ranijim isusovačkim svetištem i pretvoren u novu apsidu crkve. Time je potpuno promijenjen izgled ovoga važnog povijesnog spomenika zbog čega je Odjel za bogoštovlje Zapovjedništva Vojne Krajine u Zagrebu (unutar koje se Petrovaradin u to vrijeme nalazio) ovaj zahvat nastojao zaustaviti. Iako se đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer složio s mišljenjem Odjela, župnik Okrugić je ipak proveo restauraciju u cijelosti prema svojim nahođenjima, samo je, sukladno odredbama iz Zagreba, promijenio stil restauracije – umjesto neogotičkog odabran je naposljetku neoromanički stil. Dio izvora projekte za restauraciju pripisuje najvažnijemu arhitektu historicizma u Hrvatskoj Hermanu Bolléu, a dio novosadskom graditelju Georgu Molnáru, no po svoj je prilici Bollé njihov autor. Novo glavno pročelje znatno je šire od starijega dijela građevine, a i novi je glavni zabat nešto viši od krovišta broda što jasno upućuje na okolnost da je glavni razlog zahvata predstavljala težnja monumentalizaciji građevine te dobivanju reprezentativnijega pročelja koje istodobno estetski odgovara nazorima kraja 19. stoljeća.

Tekije, Petrovaradin, Isusovci, bitka kod Petrovaradina 1716., barokna arhitektura, historicizam, neoromanika, džamija, konverzija džamije u crkvu, Eugen Savojski, Johann Christoph Winkler, Franz Jaschke, Johann Blaschke, Ilija Okrugić Sremac, Herman Bollé, Georg Molnár

nije evidentirano