hrvatski

Miroslav Krleža i Lujo Vojnović: zaboravljeni slučajevi.

U Krležinu doživljaju Dubrovnika, dubrovačke povijesti, tradicije i samih Dubrovčana već na prvi pogled uočavamo otpor, odbojnost i osporavanje. Dubrovnik je neka vrsta obmane, mitski paravan što prikriva sumorno naličje životne bijede. Korifeji njegove aristokratske kulture izdanak su političkih licemjera, servilnih setebandjerista, zatucanih klerika i trgovaca poštenjem. Dakako, temeljitije čitanje otkriva nam i Krležinu ambivalentnost u odnosu na dubrovačko nasljeđe. Privrženost i simpatije, političke i ljudske, za Frana Supila, za pučku dramatiku Marina Držića te za još neke svijetle pojave, u stanovitoj mjeri aboliraju moralno i estetski upitnu pozornicu dubrovačke povijesti. Poetske refleksije nastale tijekom dvaju posjeta gradu u rasponu od četvrt stoljeća sadrže sve bitne sastavnice Krležine antipatije prema dubrovačkoj idili. Pjesma Dubrovačka kulisa nastala je nakon boravka 1923, a protuklerikalna (i protudubrovačka) prozna varijacija Brašančevo u Dubrovniku bila je nadahnuta tijelovskom procesijom u lipnju 1948. U međuvremenu, a i kasnije, negativni stereotip Dubrovnika u Krležinim je tekstovima bio gotovo uvijek povezan s Ivom i Lujom Vojnovićem, s njihovim javnim djelovanjem i književnim radom. Moglo bi se reči da su braća Vojnovići kao nositelji izrazitih obilježja jednog tipa dubrovačkog mentaliteta bili i ostali inspiracija Krležina antiraguzejstva do kraja života.

Miroslav Krleža ; Lujo Vojnović ; Dubrovnik

nije evidentirano