hrvatski

Ogulinska pukovnija (1746.-1873.)

Ogulinska pukovnija povijesna je teritorijalno-organizacijska jedinica i vojno-upravna cjelina u sastavu Karlovačkog generalata i Vojne krajine u Hrvatskoj i Slavoniji kao dijelu Habsburške Monarhije. Postojala je 127 godina, od 1746. do 1873. godine. Osnovana je u vrijeme preustroja Karlovačkog generalata, a razvojačena nekoliko godina prije povratka Vojne krajine u Hrvatskoj i Slavoniji pod bansku vlast. Njezino je središte bilo u stožernom mjestu Ogulinu. Ogulin je neko vrijeme bio slobodna vojna općina, a poslije Napoleonovih ratova postao je pukovnijsko trgovište. U Ogulinu se nalazilo zapovjedništvo pukovnije, upravni odjel i pukovnijski sud. Površina pukovnije iznosila je 44 četvorne milje ili 2532, 068 četvornih kilometara. Sastojala se najprije od 16, a od 1787. od 12 satnija. One su se nekoliko puta mijenjale, a ustalile su se 1820-ih godina: Krmpotska, Brinjska, Jezeranska, Modruška, Oštarijska, Ogulinska, Drežnička, Plaščanska, Rakovička, Primišljanska, Tounjska i Dubravska. Četiri godine od 1809. do 1813. provela je Ogulinska pukovnija u Vojnoj Hrvatskoj kao dijelu Ilirskih pokrajina u sastavu Francuskog Carstva, a zatim se opet postala sastavnim dijelom habsburške Vojne krajine u Hrvatskoj. Domaći ljudi govorili su čakavskim, štokavskim i kajkavskim narječjem, ali je službeni jezik u pukovniji bio njemački. Osnovna dužnost ogulinskih krajišnika bila je služiti s puškom u ruci u zemlji i izvan nje. Vojnoj obvezi podlijegao je svaki sposobni muškarac u dobi od 16. do 60. godine života, a od 1850. od 20. godine starosti. Isprva je vojna odora ogulinskih vojnika još bila u skladu s njihovom tradicijskom odjećom. Kasnije je ona postala jednoobrazna, a pripadnost pukovniji raspoznavala se po boji ovratnika, dugmadi i traka na rukavima. Ogulinski pješaci sudjelovali su u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća u nizu ratova i sukoba koje je Habsburška Monarhija vodila širom Europe: rat za habsburško nasljeđe (1741.-1748.), Sedmogodišnji rat (1756.-1763.), rat za bavarsku baštinu (1778.-1779.), rat s Osmanlijama (1788.-1791.), ratovi s Francuzima i Napoleonom (1794.-1815.), pohodi u Italiju (1821. i 1831.), sukobi s Bosancima na krajiškom kordonu (1835.-1836. i 1846.), borbe u Italiji i Ugarskoj (1848.-1849.) i rat protiv Pijemonta i Francuske (1859.). Život je bio težak jer su ogulinski krajišnici u isto vrijeme bili vojnici i seljaci. Bavili su poljoprivredom i šumarstvom, u manjoj mjeri obrtom i trgovinom, a morali su obavljati i vojnu službu. Zbog toga su često izbivali od kuće pa je sav teret proizvodnog rada padao na žene, djecu i starce. Ogulinci su sijali žito, sadili krumpir, uzgajali ovce, izrađivali različite rukotvorine i obavljali slične poslove. Zemlja je bila razmjerno loše kvalitete, a tehnologija njezine obrade nerazvijena pa su prinosi, unatoč seljačkom trudu, bili stalno niski. U većim mjestima radili su malobrojni obrtnici, koji su pripadali cehovskim udrugama, ali su oni radili pretežno samo za potrebe lokalnih stanovnika. Trgovalo se najviše žitom, solju, stokom i drvom koje se sjeklo u gustim šumama, npr. Bjelolasici. U Ogulinu i Josipdolu postojala su državna skladišta za žito, a u Povilama i Sv. Ambrozu u Senju državna skladišta za drvo. Prevladavala je sirovinska proizvodnja, koja se temeljila na ručnom radu. Manufaktura, tvornica i rudnika u pukovniji nije bilo. Katoličko stanovništvo u Ogulinskoj pukovniji živjelo je pod duhovno-pastirskom skrbi svećenstva Senjske i Modruške ili krbavske biskupije sa središtem u Senju. Pravoslavni žitelji u pukovniji, potomci vlaških i drugih doseljenika iz jugoistočne Europe tijekom ranoga novoga vijeka, bili su pod vjerskom nadležnošću Gornjokarlovačke eparhije sa središtem u Plaškom, ali su episkopi ili vladike pretežno boravili u Karlovcu. Sredinom 19. stoljeća na području Ogulinske pukovnije postojale su 23 katoličke župe i 14 pravoslavnih parohija, a u Gomirju je od početka 17. stoljeća djelovao pravoslavni manastir. Najvažnije javne obrazovne ustanove nalazile su se u Ogulinu: glavna ili normalna škola za dječake, djevojačka škola za djevojčice i matematička (kasnije pukovnijska) škola za vojne pitomce. U Brinju, Jezeranama, Plaškom, Rakovici, Gornjem Primišlju i Tounju radile su trivijalne pučke škole s nastavom na njemačkom jeziku. U ostalim župnim i parohijskim središtima otvorene su u prvoj polovici 19. stoljeća narodne pučke škole s nastavom na hrvatskom jeziku. Knjiga je prva monografija o Ogulinskoj pukovniji koja je u njoj obrađena primjenom suvremenih znanstvenih koncepcija.

Ogulin, pukovnija

nije evidentirano