hrvatski

Kockanje. Od dokolice do socijalne patologije

Knjiga KOCKANJE. Od dokolice do socijalne patologije. Sociološki aspekti, autora Borisa Kozjaka u izdanju nakladničke kuće TIMpress iz Zagreba knjiga obaseže 385 stranica, pored Sadržaja, Predgovora, Bibliografije (Popisa korištene literature), Kazala imena i pojmova, Zahvala i Bilješke o autoru ima tri tematske cjeline: I. dio: Povijest kockanja i teorijski pristupi ; II. dio: Istraživanja kockanja i III. dio: Prilozi). U prvome djelu Povijest kockanja i teorijski pristupi, autor nam nakon uvoda govori metodologiji i metodama kojima se služio u izradbi ovoga djela među kojima i studijem (analizom) znanstvenih tekstova, odnosno relevantne teorijske literature, zatim povijesnom metodom, metodom analize sadržaja, empirijskim anketnim istraživanjem (37 vjerskih zajednica od 44 registrirane) o stavovima vjerskih zajednica u Hrvatskoj o kockanju, metodom promatranja sa sudjelovanjem, analizom sadržaja pravnih propisa (zakona, statuta srednjevjekovnih hrvatskih gradova, pravila društava, koncesija, društvenih dogovora, pravilnika, naredbi, ugovora i rješenja, što svjedoči u prilog zaključku prof. Cifrića, izrečenom na obrani doktorske disertacije, koja je i bila osnova za ovu knjigu, da je „iz ovoga vidljivo da je pristupnik obradi teme pristupio veoma seriozno i u najboljoj tradiciji socioloških istraživanja kako bi što opsežnije i temeljitije obradio temu doktorata.“ (Cifrić, Ivan/Rade kalanj i Ivan Markešić: Izvještaj o doktorskome radu Borisa Kozjaka Fakultetskome vijeće Filozofskoga fakulteta Zagreb, 19.10.2013.) U sljedećem poglavlju 'Definiranje pojmova' Kozjak daje veoma prikladne definicije kako kockanja (općenito), tako i patološkog te problematičnog kockanja, zatim definiciju što se danas (pod)razumijeva pod pojmovima klađenje, igra na sreću, dokolica, kasino, kockarski automat i lutrijska igara da bi u trećemu poglavlju prikazao iscrpnu povijest kockanja – od najstarijih vremena ljudske povijesti do danas. Tako nalazimo podatke o počecima kockanja u povijesti uopće, o kockanju u drevnoj Indiji, staroj Grčkoj, starome Rimu, o kockanju, klađenju i kartanju u srednjemu vijeku u Europi općenito, ali i u Hrvatskoj posebno. No, ono što će sociološku javnost zacijelo interesirati jest činjenica da Kozjak posebno poglavlje posvećuje sociološkim pristupima kockanju i pri tome donosi stavove o kockanju najznačajnijih klasičnih i suvremenih sociologa, među kojima Thorsteina Veblena koji nudi teoriju dokoličarske klase, Georga Simmela (Avantura), L. Levy-Bruhla (Primitivni mentalitet i kockanje), Edwarda Devereuxa ( Kockanje i socijalna struktura), te Ervinga Goffmana koji je radio u kasinu u Nevadi i koji - promatrajući kockanje kroz naočale svoga dramaturškog pristupa - navodi da je društveni život igra, stjecanje prestiža. Za njega kockanje nema negativnu konotaciju. U njemu preuzimamo i stječemo drugi identitet, tražimo drugoga kao publiku, ali i kao suparnika u natjecanju, u kockanju vježbamo kako ostaviti dojam staložene osobe koju ništa ne može 'izbaciti iz sedla' pa ni onda kada se gubi cijelo imanje. Mi - koji smo kockali i koji smo drhtali, strepili izvlačeći kartu po kartu - znamo kako to izgleda. Nakon toga Kozjak je predstavio rezultate socioloških istraživanja kockanja u Hrvatskoj. U tu svrhu donosi rezultate osam do sada provedenih empirijskih istraživanja kockanja u Hrvatskoj. Uz to istraživao je ponašanja igrača u igri na automatima koji isplaćuju novčani dobitak. U tome dijelu Kozjak posebnu pažnju posvećuje fenomenološkim obilježjima kockanja adolescenata, rizičnosti kockanja zagrebačkih adolescenata.Jedno istraživanje (u kojem je sudjelovao Ninoslav Gabelica) bilo je usmjereno na «Sportsku prognozu». Rezultati toga istraživanja pokazali su da je od 1995. do 2000. ta vrsta igre na sreću imala najveći rast prihoda u odnosu na sve druge igre. Drugi dio Kozjak posvećuje istraživanju kockanja. Posebno mjesto zauzima analiza stavova vjerskih zajednica u Hrvatskoj o kockanju, klađenju i igrama na sreću, a što je autor učinio temeljem vlastitog istraživanja. Potom slijede poglavlja posvećena analizi odnosa medija, posebno tiskanih medija prema kockanju i kockarskim temama, zatim analizi pravne regulative kockanja (počevši do rimskih vremena do danas). U tome poglavlju analizira se zastupljenost kockarske tematike u pravnim propisima na tlu Hrvatske u vremenu od 15. stoljeća do danas, do najnovijih propisa o kockanju i klađenju nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. A kako kockanje, klađenje i igre na sreću nisu nešto što nije imalo i što nema i negativnih posljedica na pojedince u društvu, autor posebnu pozornost posvećuje kockanju i socijalnoj patologiji, odnosno o patološkome kockanju i patološkim kockarima u Republici Hrvatskoj. Na kraju ovoga poglavlja nalazi se BIBLIOGRAFIJA, veoma sadržajan Popis korištene literature na hrvatskom i engleskom jeziku (ukupno 354 bibliografske jedinice: na hrvatskome 161, a na engleskom 172) što će svima onima koji se žele još više i detaljnije upoznavati s određenim segmentima klađenja, kockanja i igara na sreću omogućiti da na jednome mjestu nađu gotovo sve ono najrelevantnije što je o toj temi do sada objavljeno u Hrvatskoj, ali i u svijetu (u zemljama engleskoga govornog područja). U trećemu dijelu Prilozi autor donosi tri priloga: Anketni upitnik za vjerske zajednice (Prilog A), Pregled pravnih propisa o kockanju, klađenju i igrama na sreću na tlu Hrvatske u razdoblju od 1919. do 2012. godine (Prilog B) te Pregled odluka Kraljevskog vijeća Dalmacije, Hrvatske i Slavonije o igrama na sreću u razdoblju od 30.04.1771. do 22.08.1776. godine (Prilog C). Nakon ovoga dijela o odnosu vjerskih zajednica prema kockanju, što je bilo rezultat empirijskog istraživanja kojeg je sam autor proveo, postoji i jedno poglavlje nastalo analizom povijesnih dokumenata i njihova sadržaja. Riječ je o pravnim dokumentima. Naime, najstariji pisani dokument u Europi u kojem se spominje hazardna igra, igra s kartama ili igra na sreću potječe s hrvatskoga područja i datira iz 13. stoljeća odnosno točnije od 4. veljače 1272. godine (Barada, Miho (1948) Trogirski spomenici, sv. I., 1948). Tek, pet stotina godina kasnije, u Zagrebu je 1762. organizirana prva lutrija. I sve je s kockanjem u Hrvatskoj išlo nekako klimavo i „traljavo“ do prije nekih 20-ak godina, kada RH ulazi u kockarsku razvojnu fazu. Naime, navodi Kozjak, „nijedna djelatnost u nas u posljednjih 20 godina nije doživjela tako brzi rast kao igre na sreću, a među njima posebice dva segmenta: 1) klađenje i 2) igre na automatima odn. na onim „veselim strojevima“ koji u sebi sadrže „najveći ovisnički potencijal.“ U tome smislu zanimljivo je pratiti Kozjakovo minuciozno i skrupulozno navođenje i analize pravnih propisa o kockanju, klađenju i igrama na sreću, među kojima i Propise o kockanju i klađenju u Republici Hrvatskoj (od 1991. do danas). Stoga sve potrebne informacije o tome čitatelji će naći u ovoj knjizi. Pristupanjem EU, Hrvatska je morala uskladiti svoje zakonodavstvo i stvoriti potrebne kapacitete za usvajanje i provedbu pravne stečevine EU, pa i u području priređivanja igara na sreću. Tako su u tekst Zakona o igrama na sreću iz 2009. godine u cijelosti ugrađene odredbe Direktive 2005/60/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća Europe od 26. listopada 2005. godine o sprječavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma. Ovo djelo namijenjeno je znanstvenicima, stručnjacima i praktičarima koji znanstveno i stručno proučavaju navedene fenomene, ali i koji predlažu mjere za preveniranje i suzbijanje negativnih posljedica ove društvene pojave koja nije novijega datuma. Međutim, ovo djelo je namijenjeno i onima koji su izravno uključeni u organiziranje kockanja, klađenja i igara na sreću. Kako još uvijek na hrvatskome jeziku nije objavljeno ovakvo djelo, ono će zacijelo biti od velike koristi i širem krugu hrvatske javnosti zainteresirane za ovakve pojave u suvremenome društvu.

igre na sreću, kockanje, klađenje, patologija kockanja

nije evidentirano