hrvatski

Govorne netečnosti u ranom djetinjstvu

Ovaj rad pruža informacije o početku pojavljivanja govornih netečnosti u ranom djetinjstvu indikativnih za razvoj mucanja te istražuje njihove varijacije. Također, daje uvid u učinkovitost prepoznavanja mucanja u ranom djetinjstvu kao i u načine djelovanja logopedske intervencije u području ranog mucanja. Svrha rada je pružiti informacije koje kliničarima mogu služiti kao orijentir u dijagnostičkom postupku. Obrađeni su prikupljeni nalazi iz Logopedskog kabineta Centra za rehabilitaciju Edukacijsko- rehabilitacijskog fakulteta (ERF). Uzorak čini 47 djece (26 dječaka i 21 djevojčica) kronološke dobi od 2 ; 00 do 6 ; 00 godina. Sva djeca su prošla diferencijalnu dijagnostiku govornih netečnosti te su u radu analizirani početni dobiveni nalazi. Podaci su interpretirani kvalitativno i kvantitativno. Govorne netečnosti najčešće se uočavaju u djetetovoj drugoj godini života. Netečnosti se ranije javljaju kod djevojčica nego kod dječaka. Većina roditelja iskazuje zabrinutost radi primijećenih netečnosti te traži stručnu logopedsku pomoć ubrzo nakon prepoznavanja istih što je i statistički potvrđeno. Uspoređivanjem distribucija frekvencija mucajućih netečnosti dobiveno je kako se djeca mlađe (2 ; 00 do 4 ; 00) i starije (4 ; 01 do 6 ; 00) kronološke dobi ne razlikuju u učestalosti njihova pojavljivanja. Kod većine djece zabilježeno je postajanje rizičnih faktora za razvoj mucanja. Ovaj podatak ukazuje na potrebu sustavnog praćenja takve djece. Analiza je pokazala kako se djeca s različitim dodijeljenim dijagnozama ne razlikuju u obliku uključivanja u terapiju. Najveći broj praćene djece uključen je u indirektnu terapiju. Indirektnim i direktnim oblikom uključivanja u terapiju obuhvaćena su i djeca s dijagnozom mucanja koja predstavljaju najveći udio u promatranom uzorku (57, 4%). Zbog činjenice kako su djeca starije kronološke dobi rizičnija za razvoj kroničnog mucanja, ona se češće uključuju u direktni pristup. Budući da ne postoje standardizirani mjerni instrumenti na hrvatskom jeziku, kliničar se u donošenju odluke često vodi svojom subjektivnom procjenom. Primijećeno je nekonzistentno korištenje dijagnostičkog nazivlja i nesustavno bilježenje dijagnostičkih zapisa. Postojeće stanje ukazuje na nesređenost sustava u domeni dijagnostike ranog mucanja koji iziskuje promjene.

Govorne netečnosti, mucanje, rano djetinjstvo, dijagnostika, terapija

nije evidentirano