hrvatski

Mladi u Hrvatskoj: Sudjelovanje na tržištu rada i prostorna mobilnost

Baza Eurostata omogućuje uvid u dramatično visoke stope nezaposlenosti mladih u našoj zemlji, uz mnoge druge indikatore koji Hrvatsku smještaju na poziciju treće najsiromašnije bivše socijalističke zemlje koja je ispunila uvjete za članstvo u Europskoj uniji. To predstavlja degradaciju s mjesta druge najuspješnije socijalističke zemlje, a urušavanje položaja Hrvatske preslikava se i u otežani položaj njenog stanovništva. Za mlade to znači mnoge prepreke i izazove u svakodnevnom životu, posebice poteškoće u prijelazu prema samostalnom životu. Nemogućnost zapošljavanja gorući je problem mladih u Hrvatskoj, posebice onih s kvalifikacijama za radnička zanimanja. Ima li se na umu da nezaposlenost postaje razmjerno trajno obilježje hrvatskog društva, mladi bi uskoro, umjesto potencijalnog društvenog resursa, mogli postati stvarni društveni problem s dugoročnim posljedicama za razvoj i stabilnost hrvatskoga društva. Tri četvrtine zaposlenih mladih radi u privatnom sektoru, manje od polovice ih je zaposleno u struci za koju su se školovali, a polovica nema siguran i trajan posao. Štoviše, prosječno tjedno rade 3 sata dulje od zakonom propisane norme, za što u prosjeku dobivaju plaću koja je za 20% niža od prosječne plaće u Hrvatskoj. Takvi uvjeti nepovoljno utječu na njihovo socioekonomsko osamostaljivanje, sklapanje braka i planiranje potomstva, a s obzirom na to da će se trend širenja prekarnog rada u današnjoj i budućim generacijama mladih vjerojatno nastaviti, očekuje se kako će, ako se uskoro ne donesu učinkovite mjere za poboljšanje položaja mladih, ti njihovi planovi ozbiljno dovesti u pitanje. Slično je i s mladim individualnim poljoprivrednicima koji, zbog malih površina kojima raspolažu i, općenito, nepovoljnih uvjeta u kojima rade (niske prodajne cijene njihovih proizvoda, visoke cijene repromaterijala, niski državni poticaji i zasićenost tržišta stranim poljoprivrednim proizvodima), naprosto nisu konkurentni, pa ne čudi da bi ih se polovica htjela baviti nečim drugim. Postignuto visoko obrazovanje jedino je socijalno obilježje koje mladima donekle osigurava zapošljavanje u svojoj struci. Međutim, to ovisi i o sektoru u kojemu rade. Vezano za to je, kao i u pogledu duljine radnog tjedna, najpovoljniji javni sektor, posebice u usporedbi s većim ili manjim privatnim firmama. Uz to, među prekarnim radnicima prevladavaju mlađi ispitanici i žene, koje pak rade manje sati tjedno od muškaraca. Generalno gledano, u odnosu svih mladih prema zapošljavanju najviše se uočava utjecaj njihova socioprofesionalnog statusa, obrazovanja i dobi, a potom regionalne pripadnosti, mjesta stanovanja, obrazovanja roditelja i spola. Učenici, najmlađi ispitanici, kao i mladi s osnovnom školom su, primjerice, znatno skloniji pridati veću važnost dobrom općem obrazovanju i poznavanju stranih jezika kao preduvjetima za nalaženje dobrog posla od zaposlenih i studenata, starijih ispitanika i onih koji su visokoobrazovani. Drugačiji odnosi ustanovljeni su u pogledu važnosti stručnih kvalifikacija jer njih više naglašavaju visokoobrazovani u usporedbi s mladima koji su završili srednju školu, studenti za razliku od učenika te stariji ispitanici. Poželjnost određenog sektora zapošljavanja pak snažno dijeli mlade s obzirom na sva socijalna obilježja, a osobito kada je riječ o spolu, obrazovnom i socioprofesionalnom statusu, obrazovanju roditelja i regionalnoj pripadnosti. Primjerice, zapošljavanju u javnoj službi izrazito su sklone žene, visokoobrazovani mladi, ispitanici čiji roditelji imaju niži obrazovni status, studenti i nezaposleni, žitelji Sjeverne i Središnje Hrvatske te stanovnici regionalnih centara. Rad u velikim privatnim firmama natprosječno priželjkuju visokoobrazovani i studenti te stanovnici Istre i Primorja i Zagreba. Studente, mlade sa završenom četverogodišnjom srednjom školom te stanovnike Sjeverne Hrvatske i Zagreba privlači i rad u malim firmama. Za razliku od njih, muškarci, niže obrazovani i zaposleni ispitanici, učenici, Zagrepčani te stanovnici Središnje i Istočne Hrvatske i Dalmacije radije bi pokrenuli nešto 'svoje', bilo da je riječ o poljoprivrednoj proizvodnji, obrtu, trgovini ili kafiću. S obzirom na to da uspjeh u hrvatskom društvu mladi i danas više povezuju s 'dobrim vezama' i snalažljivošću nego sa sposobnošću pojedinca, iznenađuje da najvažnijim kvalitetama za nalaženje dobrog posla smatraju komunikacijske vještine, stručne kvalifikacije, poznavanje stranih jezika i dobro opće obrazovanje. Ovaj se raskorak dijelom može objasniti time da mladi veze i poznanstva smatraju važnima za ukupni društveni uspjeh, a kada je riječ o dobrom poslu, očito su svjesni kako moraju imati odgovarajuće kvalitete da bi se na tom poslu i zadržali. Drugim riječima, mladi su, bez obzira na njihovu demotivirajuću percepciju hrvatskog društva, ipak svjesni važnosti funkcionalnih kriterija u zapošljavanju, u sklopu kojih su, primjerice, dobar izgled, kao i poznavanje poslovnog svijeta, samo 'dodana vrijednost' njihovim profesionalnim znanjima i kompetencijama. Kada razmišljaju o tome što im je važno u sadašnjem ili budućem poslu, gotovo se svi opredjeljuju za sigurnost radnog mjesta, što je u skladu sa situacijom u kojoj se nalaze kao i s globalnim i lokalnim promjenama usmjerenim na fleksibilizaciju rada i radničkih prava. Većina ih prednost daje i visokoj plaći, mogućnosti utjecaja na donošenje odluka koje se odnose na njihov posao i slobodnom vremenu koje im stoji na raspolaganju, ali još više prijateljskoj i opuštenoj radnoj atmosferi. Ti su zahtjevi razumljivi kad se zna da mladi u prosjeku rade dulje od norme za što dobivaju manju plaću od prosječne, a pri tome još ni ne sudjeluju u odlučivanju o poslovnim stvarima koje ih se tiču. S obzirom na to da sigurnost posla mladi stavljaju na prvo mjesto i da se ta sigurnost kod nas tradicionalno povezuje s poslovima u javnom sektoru, iznenađuje podatak da se manje od trećine mladih želi zaposliti u tom sektoru. Umjesto toga, oni se okreću privatnom poduzetništvu, bilo da priželjkuju otvaranje svoje firme, trgovine ili kafića, bilo zapošljavanje u drugim privatnim poduzećima. Podaci koji se tiču podskupine nezaposlenih mladih potvrđuju da nemogućnost dolaska do posla utječe na njihovu spremnost za profesionalnu i teritorijalnu mobilnost. Na jednoj je strani izrazito mali broj nezaposlenih koji ne bi prihvatili posao izvan svoje struke ili mjesta stanovanja ni pod kojim uvjetima, a na drugoj je nezanemariv broj onih koji u traženju posla više ne postavljaju nikakve uvjete. Između njih je većina koja bi prihvatila drugi posao ili se preselila u drugo mjesto, no prvenstveno ako je taj posao dobro plaćen, iako je taj zahtjev posljednjih godina u opadanju. Spremnost na prostornu mobilnost varira ovisno o regionalnoj pripadnosti i mjestu stanovanja, dok je spremnost na profesionalnu mobilnost povezana s obrazovnim statusom nezaposlenih. Logično, stanovnici većih urbanih centara, sela, ali i Dalmacije, u većem broju traže posao u mjestu stanovanja ili bližoj okolici, za razliku od mladih iz Istočne i Središnje Hrvatske koji bi za poslom išli bilo kamo. Slično tome, mladi s nižim obrazovnim statusom spremniji su prihvatiti posao u bilo kojoj struci, za razliku od visokoobrazovanih ispitanika koji su se u najvećem broju prijavljivali na poslove na kojima su se tražile njihove kvalifikacije. Članstvom Hrvatske u EU, mladima se otvaraju mogućnosti zapošljavanja i u nekim od zemalja s najnižom stopom nezaposlenosti. Usprkos sumornim nalazima najmanji broj mladih izražava želju za odlaskom iz Hrvatske zauvijek, „bez obzira na sve“, a udio tih ispitanika u ukupnoj populaciji mladih je u 14 promatranih godina tek skromno porastao. Blage oscilacije zbile su se u kategoriji mladih koji bi „otišli zauvijek kada bi im se pružila prilika“, koju je 2013. činila sedmina ispitanika. Najveći dio mladih (oko dvije petine ispitanika), čiji je broj relativno stabilan kroz promatrano razdoblje, izražava aspiraciju za odlaskom u inozemstvo „na dulje vrijeme, ali ne zauvijek“. Profil onih sklonijih odlasku u inozemstvo uključuje nižu dob, niži stupanj obrazovanja te nevezanost brakom. Samoaktualizacija mladih u Hrvatskoj u posljednja skoro tri desetljeća, osim uključivanja u željene vršnjačke grupe, stjecanja preferiranog obrazovanja i uspješnog zaposlenja, sve češće uključuje i odlazak u inozemstvo. Uspjeh suočavanja s ovim izazovima ovisi o njihovim osobinama ličnosti, statusu i potpori obitelji te šire zajednice, a slijedom rezultata našeg istraživanja možemo reći kako za mlade u Hrvatskoj mnoga obilježja društva i države umjesto motivirajućih predstavljaju inhibirajuće čimbenike koji ih ograničavaju na putu do realizacije obiteljskih i profesionalnih aspiracija. Osnovni elementi samoaktualizacije u okruženju koje je obilježeno socijalnom reprodukcijom i rastućom stratifikacijom, snižavanjem životnog standarda sve većeg dijela stanovništva te neučinkovitom zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlasti, uz periodične političke nestabilnosti, predstavljaju izazove s kojima se mladi suočavaju na svakodnevnoj razini. Posljedično, odlazak u inozemstvo postaje sve privlačnija opcija ne samo na individualnoj razini, nego i iz rakursa razvoja društva. Stjecanje znanja i vještina te eventualno financijske dobiti u inozemstvu moglo bi pomoći ne samo vlastitom situiranju mladih, nego i prosperitetu hrvatskog društva i gospodarstva. Pred mladima se nalazi težak izbor: ostati u okolini koja znatnim dijelom na podržava ili ne pruža dovoljno povoljnih uvjeta za njihov osobni rast ili razvoj, ili 'dati put pod noge'. Stoga za naredno istraživanje ostaje vidjeti hoće li današnja mlada generacija u Hrvatskoj prepoznati potencijale koje bi mogla donijeti promjena perspektive i selidba u inozemstvo, ili će ostati plivati 'protiv struje'.

Mladi, tržište rada, zapošljavanje, nezaposlenost, profesionalne aspiracije, prostorna mobilnost

nije evidentirano