hrvatski

Mladi pred izazovom: kako uspjeti u hrvatskom društvu?

Polazište ove analize je saznanje kako se svaka generacija mladih suočava s izazovom optimalne integracije u društvo u kojem žive, a ta se integracija promatra kao uspjeh u društvu. Stoga su u istraživačkom fokusu mladi i njihova percepcija faktora važnih za uspjeh pojedinca u suvremenom hrvatskom društvu te promjene koje su se u tom pogledu zbivale posljednjih 15-ak godina. Razmatranje faktora uspjeha smješteno je u širi kontekst vrijednosti mladih i njihove percepcije nekih aspekata društvene realnosti zajedno s promjenama koje su se dogodile na tom planu. Za usporedbu se koriste rezultati istraživanja provedenih 1999., 2004. i 2013. godine na uzorcima mladih iz cijele Hrvatske. Longitudinalno praćenje vrijednosti mladih potvrdilo je stabilnost njihova vrijednosnog sustava čiji vrh trajno zauzimaju vrijednosti privatnosti, samosvojnosti, materijalnog položaja i profesionalnog uspjeha. Pretpostavljeno je da tim vrijednostima odgovaraju životni ciljevi čije ostvarenje predstavlja glavne elemente društvenog uspjeha mladih. Kao najveći problem hrvatskog društva permanentno je percipirana nezaposlenost uz porast isticanja mita i korupcije, a kao aktere rješavanja društvenih problema mladi najviše ističu stručnjake i intelektualce, vlastitu generaciju te političare i političke stranke. Nezaposlenost je trajno percipirana i kao najveći problem mlade generacije čemu se u novije vrijeme pridružilo često navođenje važnosti "veza", a ne sposobnosti i stručnosti te nedostatak životne perspektive i nizak životni standard. Za rješavanje generacijskih problema mladi najviše odgovornosti adresiraju na roditelje, same sebe, Vladu i obrazovni sustav. Unutar naznačenog vrijednosnog i društvenog okvira zbivale su se indikativne promjene u percepciji okolnosti važnih za uspjeh u hrvatskom društvu. Sažeto rečeno, dok su koncem 1990-ih na vrhu ljestvice faktora društvenog uspjeha bila stečena znanja i sposobnosti, profesionalna odgovornost i zalaganje na radu, poštenje, pravednost i korektan odnos prema drugima te povoljan stjecaj okolnosti, 2013. godine na prva četiri mjesta, uz povoljan stjecaj okolnosti, izbile su osobne i obiteljske veze i poznanstva, lukavost, promućurnost i "snalažljivost" te osobno i obiteljsko bogatstvo. Indikativno je kako od općeg trenda pada isticanja velike važnosti svih promatranih okolnosti odudaraju politička podobnost, za koju je zabilježen kontinuirani rast isticanja važnosti, te podmićivanje utjecajnih osoba (korupcija) koje je ostalo na razini dosegnutoj još 2004. godine. Potonji uvidi su osobito indikativni kada se promatraju u kontekstu normativno demokratskog i višestranačkog sustava u kojem se vodi bitka protiv korupcije, a realno dominacije partitokracije i pripadajućeg klijentelističkog obrasca ponašanja te nedjelotvornosti pravosudnih institucija u sankcioniranju koruptivnih (ne)djela. Sve navedeno provocira i djelomice daje odgovore na pitanje što je u očima mladih pridonijelo dezavuiranju važnosti osobnih kompetencija, sposobnosti i vještina uz istodobno jačanje važnosti nepotizma i ponašanja koja balansiraju na rubu zakona, uključujući i korupciju. Može se pretpostaviti da su ustanovljene tendencije uvjetovane dosadašnjim načinom funkcioniranja društvenih institucija i aktera te kriznim procesima u kojima mnogi potrebni resursi postaju nedostupniji a aspiracije teže ostvarive pa u zaoštrenoj konkurenciji na cijeni dobivaju dobra umreženost i promućurnost, a gubi izvrsnost i trud. Rezultat svega toga je da mnogi mladi smatraju kako su meritokratski mehanizmi socijalne promocije diskreditirani jer nepotizam, klijentelizam, korupcija i izvrdavanje zakonskih normi puno više jamče uspjeh u društvu nego pouzdanje u vlastita znanja, vještine i sposobnosti, odgovorno i stručno obavljanje posla te pravedno, pošteno i korektno ponašanje. To svakako pridonosi širenju osjećaja besperspektivnosti među mladima na što ukazuju i promjene u njihovu viđenju osobne i društvene budućnosti koje pokazuju kako je opao osjećaj optimizma i porastao osjećaj pesimizma, posebice u pogledu budućnosti društva. Otuda je logično očekivati kako takvi trendovi mogu generirati daljnje urušavanje povjerenja mladih u društvene institucije i aktere. A to izaziva bojazan kako će u potrazi za sve neizvjesnijom boljom budućnošću mladi biti prisiljeni sve više se oslanjati na one individualne resurse i strategije koje će ih nastaviti udaljavati od meritokratskih načela društvenog uspjeha.

mladi, Hrvatska, vrijednosti, faktori društvenog uspjeha, promjene

nije evidentirano