hrvatski

Poj ljuveni: pučko pjevanje u renesansnoj Dalmaciji

Autor je promatrajući dalmatinsko klapsko pjevanje kao povijesnu pojavu nastojao obuhvatiti istraživanje njezina podrijetla u dalmatinskim gradovima u razdoblju renesanse (kasno 15. i cjelopkupno 16. stoljeće). Ovo je razdoblje iznimno važno za nastanak i razvoj tradicijskoga pjevanja iz kojega je u 1960-ima oblikovano današnje klapsko pjevanje. Uz primjenu teorijskih i metodoloških postavki iz područja etnomuzikologije, u knjizi se interdisciplinarno prožimaju i etnologija i kulturna antropologija, historijska muzikologija, folkloristika, znanost o književnosti i kulturna povijest. Zbog oskudnosti notnih zapisa i klasičnih arhivskih izvora o pjevanju, mnoštvo književnih djela dalmatinske renesanse predstavlja temeljno povijesno izvorište u knjizi. Djela pripadaju središnjim književnim žanrovima: ljubavnoj lirskoj poeziji, stihovanim maskeratama i pastoralama, proznim komedijama i stihovanim tragedijama. Kombinirajući razne vrste izvora autor je došao do obilja informacija o pjevanju, prije svega o kontekstu izvedbe. Usto je pronađena i značajna količina ljubavnih poetskih tekstova za koje je utvrđeno da su bili namijenjeni pjevanju ili da su potencijalno bili pjevni. Istraživanje je pokazalo da usmena ljubavna lirika iz 19.i 20. stoljeća, koju i danas izvode dalmatinske klape, posjeduje snažan književni kontinuitet još od druge polovice 15. stoljeća. Sličnosti između renesansne i suvremene tradicijske lirske poezije ogledaju se u cjelokupnom poetskom izrazu, leksiku, frazeologiji, metaforici, motivici i drugim književnim elementima. Također, i dominantan je kontekst izvedbe – ljubavno zavođenje i zabavljanje djevojaka pjevanjem suptilne lirske poezije – trajao stoljećima od renesanse sve do modernog doba. Nažalost, nemamo mnogo značajnih podataka o uže glazbenim značajkama ovoga ljubavnog pjevanja od njegova postanka u renesansi sve do druge polovice 19. stoljeća, što govori da se pučka ljubavna glazba u starijoj prošlosti uglavnom stvarala i prenosila usmenim putem. U renesansi se u dalmatinskim gradovima snažno razvila produkcija raznovrsnih oblika ljubavne lirike na hrvatskom jeziku. Stvarali su je jednako plemići kao i pučani, pismenim i usmenim putem, kao elitnu (visoku) književnost i folklor. Veliki je dio visokoumjetničke ljubavne lirike u sačuvanim kanconijerima bio namijenjen samo čitanju u intimi, ali se jedan njezin dio i izvodio. Uzor su liricima bili tadašnji i raniji talijanski ljubavni pjesnici, ali su istodobno hrvatski pjesnici neprestano razvijali vlastitu specifičnu umjetnost. S druge se strane u dalmatinskoj renesansi razvila i bogata dramska umjetnost u stihovima i prozi u kojoj su izvedbe maskerata i pastorala također uključivale pjevano izvođenje ljubavne lirike. No, u dramskim su djelima skriveni i mnogi podaci o kontekstu pučkoga glazbovanja. Grad Dubrovnik je prednjačio obilnom produkcijom i vrsnim ostvarenjima jednako u književnosti kao i u glazbi. No, značajna su središta bili i gradovi Hvar, Split i Zadar te u nešto manjoj mjeri gradovi Šibenik, Trogir, Korčula i Kotor. Ljubavne su se pjesme pučkog i usmenog karaktera najčešće izvodile kao podoknice: serenate i matinate. Izvodili su ih pretežno muškarci, i to kao pojedinci ili skupine. Pojedinci su djevojkama ljubavne pjesme vjerojatno češće izvodili recitirajući nego pjevajući, i to obično uz pratnju lutnje ili gudaćih glazbala poput viole i rebeke. No, podoknice i uopće spontano pjevanje raznih žanrova, prije svega ljubavnog žanra, mladi su muškarci izvodili i skupno a cappella ili s instrumentalnom pratnjom sastavljenom obično od trzalačkih i gudaćih renesansnih glazbala. Sačuvana se dalmatinska renesansna umjetnička lirika mogla pjevati formulnim načinom jer posjeduje pretežno ujednačenu metriku sa prevlašću stiha dvanaesterca, simetričnu organizaciju stihova i dosljedno rimovanje. Podaci iz raznih vrsta izvora izravno su potvrdili da se ovakva lirika djelomično pjevala, na što ukazuje strofičnost s refrenskim kiticama u maskeratama kao i postupno istiskivanje dvanaesteračkog metra osmeračkim, pogodnijim za pjevanje, tijekom 16. i 17. stoljeća. Pjevači su se vrlo vjerojatno služili ustaljenim melodijskim obrascima. Buduća će istraživanja zasigurno bolje pojasniti koliko su se i na koje načine zapisani tekstovi ljubavnih pjesama u renesansnoj Dalmaciji čitali u intimi, koliko recitirali, a koliko pjevali. Isto tako ne postoje sigurni podaci o tome jesu li se ljubavne i druge pjesme koje su se pjevale skupno izvodile višeglasno ili jednoglasno. Ipak, oskudni spomeni pjevanja višeglasnih frottola u Dubrovniku mogu naznačiti trag budućim istraživanjima.

Dalmacija, Dubrovnik, renesansa, pučko pjevanje, lirsko pjesništvo

nije evidentirano