hrvatski

Nadbiskup Alojzije Stepinac i franjevci konventualci

U knjizi se na temelju relevantne literature, objavljenih izvora i arhivske građe govori o vezama između zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca i franjevaca konventualaca. U prvom poglavlju se govori o njegovoj suradnji sa samostanom na zagrebačkom Svetom Duhu prije početka Drugoga svjetskoga rata, a potom se u drugom poglavlju govori o nadbiskupovu neuspjelom pokušaju da povjeri konventualcima župu u Kustošiji. Uočljiva je nadbiskupova podrška razvoju pastoralnoga rada franjevaca konventualaca u Zagrebu, iz čega se vidi da redovnike nije doživljavao kao “konkurenciju” dijecezanskom kleru Zagrebačke nadbiskupije, nego kao vrijedne i stoga poželjne suradnike. U trećem poglavlju govori se o nadbiskupovoj suradnji sa svetoduškim konventualcima u doba i nakon Drugoga svjetskoga rata, a četvrto poglavlje prikazuje sve što je nadbiskup učinio za slovenske konventualce koje su nacistički okupatori prognali u Hrvatsku. To poglavlje nadilazi okvire nadbiskupove suradnje s jednom redovničkom zajednicom i govori o njegovu humanitarnom djelovanju u korist prognanika iz susjedne Slovenije. Peto poglavlje bavi se prisutnošću konventualaca u Selima kraj Siska, gdje im je Stepinac povjerio vođenje župe. U šestom poglavlju prikazan je rad nadbiskupa Stepinca na promicanju štovanja Nikole Tavilića, a u sedmom i osmom poglavlju prikazani su kontakti konventualaca s nadbiskupom u doba njegova tamnovanja u Lepoglavi i internacije u Krašiću. Premda su komunističke vlasti onemogućile Stepincu aktivno upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom, nisu prekinule njegove kontakte s konventualcima, koji su mu i nadalje ostali molitvena podrška. Pojedini konventualci posjećivali su ga u Lepoglavi (gdje mu je fra Teofil Han bio suuznik i ministrant kod misnih slavlja) i u Krašiću, odakle se dopisivao s provincijalom Pio Polonijem. Sačuvana Stepinčeva pisma Poloniju donose brojne podatke o njegovu svakodnevnom životu, zdravstvenom stanju, odnosu prema problemima u Crkvi i društvu, stavove prema komunističkim vlastima, promišljanja, nadanja i očekivanja, ali su ujedno i vrelo iz kojega se mogu crpiti brojni dokazi o Stepinčevim krijepostima, bogatstvu njegova duhovnoga života i proročanskim pogledima u budućnost. U devetom poglavlju prikazan je rad konventualaca Ivona Ćuka i Celestina Tomića na promicanju Stepinčeva štovanja, osobito Tomićev rad na kauzu za Stepinčevu kanonizaciju. Uz neka poglavlja donose se prijepisi i faksimili odnosnih dokumenata i neke fotografije. Kritički prikaz Stepinčeve suradnje i veza s franjevcima konventualcima ima za cilj prikazati njegovu ulogu u povijesti Reda franjevaca konventualaca, ali i potaknuti daljnja istraživanja nadbiskupova odnosa prema redovničkim zajednicama. Naime, tek kada se istraži Stepinčeva suradnja s ostalim redovničkim zajednicama i kada se publiciraju svi dokumenti relevantni za tu tematiku, moći će se dati konačna ocjena o njegovu odnosu prema redovništvu i ocjena o njegovoj nedvojbeno velikoj ulozi u razvoju redovništva u našim krajevima, osobito u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Alojzije Stepinac, franjevci konventualci, Zagreb, Kustošija, prognani slovenski konventualci, Sisak, Nikola Tavilić, Pio Polonijo, Ivon Ćuk, Celestin Tomić

nije evidentirano