hrvatski

Salihagići iz Bilaja / Rodoslovni historijski put

Istraživanje rodoslovlja određenog roda u historiografiji vjerovatno je jedan od najsloženijih i najtežih istraživačkih zadataka. Težina leži u činjenici da se pokušava doći do najbitnijih historijski vjerodostojnih informacija o "historijskom putu" toga roda. Sa Salihagićima je identično. Već je punih sedamnaest godina kako se krenulo u ovaj projekt, a izvjesnost da mu se sagleda završetak, posebno uspješan kraj, bila je gotovo na nuli. Ipak, uz "zrno" sreće, uspjelo se doći do najvjerovatnijih temeljnih kontura tog "historijskog puta". Pokušaj rekonstrukcije rodoslovlja islamiziranog stanovništva s područja koje zauzima današnja Bosna i Hercegovina, ali i okolne države, najčešće je gotovo beskoristan napor. Ako su bili sasvim "obični" ljudi, praktično je neostvarivo u smislu da se "prodre" dublje od stotinu ili stotinu i pedeset godina. Razlog je činjenica da osmanska administracija nije uopće poznavala prezime kao temeljni "indikator" za razlikovanje rodova. To je išlo čak dotle da je trebalo čekati, barem u Turskoj, pojavu reformatora Gazije Mustafe Kemal-paše Atatürka i od njega potaknuti Zakon o prezimenima 1934., kada će se u Turskoj prvi put ozakoniti upotreba prezimena. Za one rodove koji su imali istaknute pojedince tokom historije, još posebno ako su živjeli u pograničnom području Osmanskog Carstva, situacija je donekle povoljnija. Njih su s prezimenom bilježili, kao svjedočanstvo o nekom događaju, zapadni izvori. Bilajski Salihagići imali su žalosnu "sreću" da je njihova najvjerovatnijeg rodonačelnika, Murat-agu Salihagića, dizdara Perušića, 1662. sustigla nesreća u boju, pa se o tome sačuvao zapis mletačke kancelarije u Zadru, očuvan do danas u Državnom arhivu Venecije. Slavno i uspješno vršenje dizdarske dužnosti Perušića 1643.-1658., Salih-age, vjerovatnog oca Murat-age Salihagića, bit će dovoljan razlog da njegov sin, zbog širom poznatog ugleda vlastita oca, preuzme njegovo ime kao temelj vlastitog prezimena. Tako se napustila toliko znana i stoljećima primjenjivana formula: Murat-aga sin Salih-age. Dodalo se južnoslavensko -ić, pa se dobilo prezime Salihagić. Sličan model, ali u 18. vidjet će se i kod kotor-varoških Salihagića, a u 19. i fojničkih. Uvijek je za takav čin presudan bio ugled pretka: Salih-age. Naravno, i ovdje se ističe da kotor-varoški i fojnički Salihagići nisu u nikakvom srodstvu s bilajskim. Međutim, zanimljivo je da se isti model, kod istih prezimenjaka, primijenio tri puta, a to onda još više potvrđuje ispravnost u ovoj monografiji rekonstruiranog mogućeg historijskog puta bilajskih Salihagića. Tu lički dio "historijskog hoda" Salihagića staje, barem kada se radi o dosad dostupnim historijskim dokumentima. Nastavlja se u 19. stoljeću u Bilaju kod Bosanskog Petrovca. Kako i kada su Salihagići došli u Bilaj trenutno nije jasno, jer se ne raspolaže odgovarajućim historijskim potvrdama. Međutim, kako je Lika oslobođena od osmanske vlasti pod kraj 17. stoljeća, kada će na današnje područje Bosne i Hercegovine iz Like, Korduna i okolnih krajeva migrirati oko 130.000 islamiziranih nekadašnjih stanovnika Like i okoline, vrlo je vjerovatno da su i Salihagići, u toj masi ljudi, novi dom potražili i našli prvo u Bilaju. Kako popis zemalja u Lici iz 1712. uopće ne bilježi da se bilo što "dodijelilo" drugima s naznakom da su tu zemlju ranije posjedovali Salihagići, ukazuje da su možda u Bilaj došli barem desetak godina prije te mase izbjeglica. Daljnji njihov "historijski put" može se koliko-toliko pratiti na temelju vjerodostojne historijske građe. Najviše historijskih dokumenata pak ima iz prve polovine 20. stoljeća kada su i Salihagići, poput brojnih drugih dobrostojećih muslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine, bili izloženi bjesomučnoj pljački njihovih dobara od strane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - kasnije Kraljevne Jugoslavije. Unatoč tom nipošto pravolinijskom "historijskom putu", Salihagići su bili i ostali postojani, pa ih sve nedaće koje su ih pratile, ni na koji način nisu mogle učiniti manje čestitima, hrabrima i dostojanstvenima. Stoga je ova knjiga svojevrsna historija u kojoj se, na općem planu, oslikava "životni put" mnogih islamiziranih rodova iz Bosne i Hercegovine. U tom pogledu može biti zanimljiva i široj kulturnoj te naučnoj javnosti. U odnosu na brojne druge slične naslove ovdje se po prvi put mijene kroz koje su prolazili Salihagići nastoji sagledati u širem historijskom a počesto i pravno-historijskom kontekstu. To je iziskivalo dodatne istraživačke napore, počevši od toga da se oblikuje ne previše dug a ipak nezaobilazan dio o nastanku prezimena, pa o tome kako su se pojavili Salihagići u Lici, do toga da se rekonstruira njihov život u Bilaju, osobito u vrijeme jeka agrarne reforme u drugom i trećem desetljeću 20. stoljeća. Taj je dio već desetljećima u fokusu interesa historičara, ali unatoč tome ostala su određena historijska pitanja i dalje relativno slabo osvijetljena, osobito u kontekstu usmjerenom na sasvim određeni rod, ovdje Salihagiće. Dijelom se osvijetlilo i "historijske putove" Salihagića iz Kotor-Varoša i Fojnice koji nose isto prezime kao i Salihagići iz Bilaja kod Bos. Petrovca, ali međusobno nisu u nikakvom srodstvu. Ukratko se dao osvrt i na druge Salihagiće koje je odbrambeni i oslobodilački rat 1992.-1995. "raspršio" po cijelome svijetu. Iza analitičkog teksta donijelo se pod naslovom "Prilozi" određeni dio različitih tekstova i dokumenata koji dodatno osvjetljavaju sve ono što se razmatralo u ovoj monografiji. U nastavku je poseban dodatak naslova "Dokumenti o oduzimanju zemlje Salihagićima iz Bilaja u sklopu agrarne reforme Kraljevine SHS" gdje se dalo tek dio fotografiranih dokumenata iz Arhiva BiH u Sarajevu, fond Agrarna reforma

Salihagić, rodoslovlje, historija roda, Perušić u Hrvatskoj, Bilaj u Bosni, Kotor-Varoš i Fojnica u Bosni, područje Bosne i Hercegovine i okolnih zemalja pod osmanskom i austro-ugarskom vlašću te u sastavu kraljevske i socijalističke Jugoslavije, agrarna reforma

nije evidentirano