hrvatski

Epitafi srednjega vijeka: „knjige života i smrti“

Epitaf kao zapis u kamenu na mjestu vječnog počivališta pokojnika povijesno je svjedočanstvo o pojedincu ili obitelji koje memorira i slavi. Težište je izlaganja na sepulkralnim natpisima sastavljenim latinskim jezikom koje. pratimo od ranokršćanskog razdoblja pa tijekom srednjeg vijeka, iako je epitaf kao zapis stariji od tog vremena. Neki su sastavljeni vrlo jednostavno u formulama koje se razvijaju s vremenom. Sadrže u sebi prozopografske naznake za upoznavanje pojedinih društvenih skupina. Neki epitafi prelaze obične okvire memorije i slave pokojnika biranim riječima. Oni su pjesnički uraci sročeni u metru s dugom tradicijom od vremena papa Damaza. Njihove značajke postale su opća mjesta (loci communes) epitafistike i kasnije. U izlaganju će se iznijeti kratak osvrt na ishodišne točke srednjovjekovne epitafistike, a to su odabrani ranokršćanski epitafi Salone, dok će se težište usmjeriti na latinske epitafe, kako ranoga srednjega vijeka tako i one kasnije. Za hrvatsku su povijest ovakvi zapisi osobito važni kao povijesno vrelo zbog biografskih elemenata koje sadrže (epitaf kraljice Jelene), a neki se opet po pjesničkom izričaju svrstavaju u najraniji pjesnički korpus sročen u heksametrima na tradicijama odabranog antičkog pjesništva i biblijskom korpusu.

epitaf, srednji vijek, svjetonazor,

nije evidentirano