hrvatski

Hrvatska glagoljaška kultura nakon Tridentskoga koncila

Obicno se kao kraj prirodnoga razvitka hrvatskostaroslavenskoga (hrvatskoga crkvenoslavenskoga) uzima Brozicev brevijar iz 1561. Naime poslije toga brevijara nova glagoljska knjiga bit ce otisnuta tek 1631. Bio je to Levakovicev misal otisnut u Rimu troškom Propagande nakon mnogih traženja, diplomatskih i sinodalnih intervencija. Nova situacija uvjetovana je svjetskim dogaajima: u Rimu je 1595. sklopljena, a u Brestu 1596. proglašena Brestovska unija kojom su Kijev i sva Rutenija sjedinjeni s Rimom. God. 1622. utemeljena je Congregatio de propaganda de sa zadatkom da širi katolicizam. Snažna je želja i veliki su napori Katolicke crkve da nekako nadoknadi podrucja i utjecaj koji su izgubljeni reformacijskim pokretom. U tim uvjetima u Rimu je velika zainteresiranost za istocnoslavenski svijet, pa je odluceno da se napravi misal za sve katolicke Slavene koji ce biti po olji Ukrajincima. Oni u tom pogledu imaju odlucujucu rijec u Rimu, pa iako je posao u oblikovanju misala povjeren hrvatskom anjevcu Rafaelu Levakovicu, »zadnja ruka« bila je ona Metodija Terleckoga. Rusikacija (»ukrajinizacija«) provodila se redovitim izdavanjem novih i zabranom uporabe prijašnjih liturgijskih knjiga. Drugo izdanje svojega misala Levakovic je sam priredio 1648, trece izdanje splitski kanonik Ivan Paštric 1706. (koji nije ništa mijenjao), a cetvrto Matej Karaman i Matej Sovic 1741. (još radikalnije ukrajinizirano). Izrazito su ukrajinizirana i izdanja casoslova 1648. (Levakovic – Terlecki) i 1688. (Paštric). Hrvatski glagoljaši nisu prihvacali objašnjenja da su potrebne jedinstvene liturgijske knjige za sav katolicki slavenski svijet i ta su izdanja izazvala njihovo nezadovoljstvo i udaljavanje puka od tradicije liturgijskoga slavenskog jezika.

katolicka obnova, hrvatsko glagoljaštvo, ukrajinizacija (istocnoslavenizacija), liturgijski tekstovi

nije evidentirano