engleski

The Case of Croatian Symphony till the Modern Age

U tekstu se donosi pregled dvijestoljetne povijesti simfonije u Hrvata koja započinje simfonijama Luke Sorkočevića. Njihova sudbina zapravo je paradigmatična za svekoliku ranu simfonijsku hrvatsku produkciju. Te su simfonije naime skladane, izvedene i zaboravljene do sredine 20. stoljeća kada Stjepan Šulek objavljuje njihovo suvremeno izdanje. Otad hrvatsko simfonijsko stvaralaštvo 18. stoljeća postaje predmetom intenziviranog muzikološkog istraživanja i obradbe što, među ostalim, rezultira i otkrićem 8. Sorkočevićeve simfonije, te detaljnijim prezentiranjem dotad slabo poznatih simfonijskih opusa Julija Bajamontija, Amanda Ivančića i Jana K. Vanhala. 19. stoljeće donosi iznenadan prekid već uspostavljenog kontinuiteta u razvoju simfonije. Premda se uvijek može reći da jednostavno nije bilo skladatelja nadarenog za pisanje simfonija i premda je istina da većina njih nije imala potpunu glazbenu naobrazbu, ipak valja potražiti i neke druge uzroke ovoj pojavi. Možda ih ponajprije možemo naći u poznatom zahtjevu što ga je inaugurirao Narodni preporod, a u drugoj polovini stoljeća revitalizirao Franjo Kuhač, kojim se od umjetnosti, pa i glazbe, zahtjeva da odgovara umjetničkim, ali i nacionalnim kriterijima. Nacionalne ideje izravnije se prezentiraju putem riječi pa je i interes skladatelja usmjeren takvim glazbenim vrstama: vokalnoj, vokalno-instrumentalnoj i scenskoj glazbi. Krajem stoljeća afirmiraju se postupno u prvi plan umjetnički kriteriji, a i interesi skladatelja se šire. Tako su 1917. godine nastale i prve dvije moderne simfonije autori kojih su Franjo Lučić i Dora Pejačević. Otad se kontinuitet razvoja simfnije nije prekidao (simfonije su još skladali istaknut skladatelji Antun Dobronić, Ivan Brkanović, Josip Štolcer Slavenski, Stjepan Šulek, Bruno Bjelinski, a među najmlađima Frano Parać i Sanja Drakulić) prkoseći onim kritičarima koji su tvrdili da je cijela ideja simfonije mrtva.

Symphony; Croatia

nije evidentirano