hrvatski

Humanizam i bioetika

Dok je rani humanizam njegovao jedinstvo znanja, umijeća i djelovanja, 17. stoljeće zagovara dualizam duha i tijela, dovodeći i do podjele znanosti na prirodnu i duhovnu. Priroda biva definirana kao objektivna datost sa svojstvima i zakonitostima neovisnima o ljudskoj spoznaji, dok se svijet i misao, odvojene od tijela, dižu na razinu mistične realnosti. Humanizam iščezava iz prirodnih znanosti, a filozofija kida stare veze sa znanošću. Do obnove humanizma dolazi dramatično – u trenutku kad je očuvanje života dovedeno u pitanje – no rezultira i pomacima u razumijevanju ljudske prirode. Humanističko uvjerenje u sposobnost zajedničke sućuti isprepleteno je sa vjerom u ljudski razum i pouzdanjem u ljudsko djelovanje. Humanizam u doba bioetike ne implicira stvaranje imperativa niti se povodi jednostavnim činjeničnim iskazima. Iz akademskih enklava, ideje humanizma prožimaju život svakodnevice. S druge strane, bioetika se začinje kao društveni pokret koji reflektira kolektivnu osjećajnost i oblikovanje novog svjetonazora naknadno se formirajući i kao akademsko područje. I dok humanizam donosi poruku da današnje probleme treba sagledati iz konteksta povijesnog mišljenja, detektiranje rehabilitiranja senzibiliteta, kojemu su najsnažniji impuls dala upravo bioetička pitanja, daje nam uvid u strahove i nade koji danas pokreću ljudska djelovanja. Uz prikaz susreta humanizma i bioetike, upravo će pokušaj ocrtavanja bioetičkog senzibiliteta predstavljati važnu problemsku točku ovoga izlaganja.

Humanizam; bioetika; integrativna bioetika; bioetički senzibilitet

nije evidentirano