hrvatski

Gadamerova hermeneutika – od «filozofije slušanja» prema književno-teorijskoj praksi

Polazeći od osnovnih postavki Gadamerove filozofske hermeneutike, u članku se tematizira mogućnost njene primjene u književnoj teoriji. Prostor Gadamerova promišljanja, a tako i njegove hermeneutike, otvara pitanje « kako je moguće razumijevanje» ? Odgovori na to pitanje impliciraju etičko-estetski zahtjev « filozofije slušanja» u kojoj se mora uspostaviti dijalektika pitanja i odgovora. Proces dolaska do značenja tako se odvija u jeziku, koji nam omogućuje, u najgorem slučaju, da se stvari barem približimo, ako ne i da je razumijemo. Tumačeva situacija obilježena je njegovim predrasud(b)ama, preduvjerenjima (Vorurteil), a situacija teksta prezencijom, ali i temporalnošću. Upravo je temporalnost umjetničkog djela osnova Gadamerovu poimanju tradicije, odnosno, predaje, kojoj, pod Heideggerovim utjecajem, Gadamer pridaje regulativni karakter. Procijep između dvaju horizonata, tradicijsko-povijesnog i predrasudno- tumačevog rješava se « stapanjem horizonata» (Horizontverschmelzung) kao krajnjim ishodom dijaloga, a to stapanje ujedno postaje temeljem razumijevanja. Iako je Gadamerova hermeneutika bila kritizirana, ona je ujedno nezaobilazna u proučavanjima interpretacije (književnog) teksta.

Hans-Georg Gadamer; hermeneutika; razumijevanje; dijalog; jezik; tradicija; preduvjerenje (Vorurteil); stapanje horizonata (Horizontverschmelzung)

nije evidentirano