hrvatski

Slavensko i romansko tkanje dalmatinskog i dubrovačkog identiteta

Od antike, a osobito u burnim prevratima srednjovjekovlja Dalmacija je bila stjecište kultura, mjesto susreta, područje etničkog miješanja te poveznica između Sredozemlja, Balkana i Srednje Europe. Rasprava o dalmatinskom romanskom ili latinskom identitetu često podrazumijeva samo uvoz talijanske kulture, osobito u vrijeme renesanse. S razlogom, jer je Dalmacija bila prvo europsko područje koje je prihvatilo i na osobit način u vlastiti identitet ugradilo fenomen talijanskog humanizma i renesanse. No, nije sva „latinska“ kultura Dalmacije uvozna. Rimsko-bizantsko nasljeđe, kršćanstvo, slavenska sastavnica i urbana mediteranska kultura čine temelj dalmatinskog identita. Antička Dalmacija nije bila rubna pokrajina Rimskog Carstva, nego najbliža Italiji, prostor rimske kolonizacije i latinskog jezika koji je primao jake urbane utjecaje izravno iz Rima. Od dolaska Slavena, romansko i slavensko nasljeđe oblikovalo je novu kulturu slavenske Dalmacije. Taj se proces može pratiti od 10. i 11. stoljeća. Pod bizantskom i mletačkom vlasti Dubrovnik je bio slaviziran. Dokumenti iz razdoblja od 11. do 14. stoljeća otkrivaju sve veći broj slavenskih imena i prezimena i među najistaknutijim građanima. Zajedno s toponimima, potvrđuju da je slavensko stanovništvo brojčano nadmašilo Romane. Slaveni i slavenski jezik postupno su ulazili u život gradova i postali neodjeljivim segmentom dalmatinske urbane kulture. Prožeta slavenskim utjecajima te materijalnom i duhovnom kulturom srednjovjekovlja, romanska kultura ostala je sačuvana kao obilježje urbaniteta, jednim svojim dijelom zajedničko svima. Drugim dijelom romanstvo je postalo staleškim obilježjem dubrovačkog plemstva, iako je ono biološki već bilo slavensko. Mješavina jezika u Dubrovniku najbolje svjedoči da je taj grad bio mjesto stjecišta u kojem romanstvo i slavenstvo nisu bili suprotstavljeni polovi, već sastavnice jedinstvene kulture. Od 13. stoljeća u upotrebi su bila tri jezika, kasnije čak i četiri: latinski, raguzejski (romanski jezik), slavenski i talijanski Slavenski je bio najrašireniji govorni jezik već od 13. stoljeća – bio je jedini jezik većine stanovništva, a govorili su ga i članovi elite, osobito u privatnoj i svakodnevnoj komunikaciji. Bio je prisutan u trgovini i u poslovnom životu, liturgiji i književnosti. Višejezičnost književnosti je jedna od osobitosti dalmatinske kulture. Slavizacija gradova na istočnoj obali Jadrana i njihove bliske i stalne veze s Italijom, proizveli su ne samo susret nego stapanje dviju kultura u nešto novo. Gradovi u srednjovjekovnoj Dalmaciji već su samim svojim položajem postali mjesto posredovanja različitih kulturnih obrazaca, mjesto prožimanja različitih etniciteta, kultura i vjera tijekom stoljeća. Mješavina latinske i slavenske kulture kakva je postojala u Dalmaciji, je fenomen izuzetnog značenja za slavenski svijet i Europu u cjelini. Unutar Dalmacije, Dubrovnik je izvanredan primjer simbioze dviju kultura u srednjem vijeku i renesansi. Dva pola, istočni i zapadni svijet, slavenska i romanska kultura, Sredozemlje i Balkan, utječu na srednjovjekovni Dubrovnik i oblikuju ga kao susretište civilizacija, a istovremeno i kao granicu između njih.

srednji vijek; Dubrovnik; slavenstvo; romanstvo; višejezičnost; identitet

nije evidentirano