hrvatski

Franjo Fancev i ilirizam iz (jedne) današnje perspektive

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti dala je zadaću Franji Fancevu da za 100-godišnji jubilej Hrvatskog narodnog preporoda (1936) priredi knjigu relevantnih izvora. Tako su nastali njegovi Dokumente za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790–1832), GzPKH 13 (1933), zbirka od 41 izvornog dokumenta, od kojih je šest bilo starije od 1790, a najmlađi su bili iz 1832. godine. U neizravnoj polemici s Đurom Šurminom, piscem prve povijesne sinteze Preporoda (Hrvatski preporod, 1903-1904), Fancev je nastojao dokazati da najvažnije preporodne ideje (o značenju ilirskog imena, o štokavskom jezičnom standardu, o potrebi osnivanja kulturnih institucija, o slavenskoj uzajamnosti) nisu u Hrvatsku donijeli studenti iz Graza, Beča i Pešte, već da su se one postupno oblikovale u Banskoj Hrvatskoj od kraja 18. stoljeća do 1832. godine. Tu osnovnu tezu Fancev je u 1930-im dodatno obrazlagao i popularizirao u nizu javnih, kasnije i objavljivanih, predavanja. Suvremeno kritičko čitanje Fancevljevih radova o Preporodu otkriva da njihov autor: a) naciju shvaća na esencijalistički način ; b) nacionalnu povijest shvaća teleološki ; c) konstruira tradiciju nacionalnog identiteta ; d) u etnocentričnom prikazu povijesti hrvatskih zemalja usredotočuje se samo na njihov sjeverni dio ; e) konstruira/prenaglašava problem podrijetla preporoda ; f) zanemaruje razdoblje "pravog ilirizma" (1836–1843) i tadašnju kulturnu razmjenu. Fancevljev historiografski opus o Preporodu, kao i cjelokupna hrvatska književna historiografija koja se bavi 1830-im i 1840-im godinama, pati od ilirocentričnosti – isključivog usmjerenja na jednu, premda dominantnu, komponentu onodobne književne i kulturne prakse u hrvatskim zemljama. Istražujući Hrvatski preporod Fancev je došao do relevantnih spoznaja o sjevernohrvatskoj kulturi od kraja 18. stoljeća do 1830-ih godina i u tome je njegova posebna zasluga.

Franjo Fancev, Ilirski pokret, nacionalizam

nije evidentirano