hrvatski

Priroda i etika

Etika je, od antičke Grčke sve do danas, bila shvaćana kao znanost i filozofijska disciplina koja za svoj predmet ima moral kao nešto specifično ljudsko, odnosno kao nauk o moralu, o ispravnom ljudskom djelovanju, o dobrom životu unutar ljudske zajednice, o odnosu čovjeka prema sebi i prema drugima. Shvatimo li etiku na taj način, lako bismo se mogli zapitati što to onda priroda ima s etikom kao ljudskim naukom o ljudskim stvarima, kako je etiku odredio još Aristotel? Kako, naime, ljudski odnos prema prirodi ili sama priroda može biti predmet etike, kad je priroda, za razliku od čovjeka, etički ili moralno neutralna? Drugim riječima, to isto pitanje glasi: Zašto bi priroda zasluživala ikakva prava i zašto bismo joj pridavali ikakav moralni status kada je ona sama, takorekuć, nijema i ne može zahtijevati nikakva prava? Da bi odgovorio na ovo pitanje autor se vraća izvorima takvog shvaćanja, te se najprije pita što je to sama priroda, tj. kakva su shvaćanja prirode postojala i danas postoje, a potom i kako s prirodom stoji u perspektivi etičkog promišljanja. - U dodatku rada, autor daje dva prijedloga koji se odnose na konkretne akcije u zaštiti okoliša. Prvi od njih predstavlja svojevrsnu ekološku piramidu znanosti i djelatnosti, kojom se vrši podjela uloga u definiranju problema i načina njihovog rješavanja, kao i u provedbenim akcijama vezanim za zaštitu okoliša. Drugi prijedlog predstavlja jednu moguću varijantu ustroja savjetodavnih tijela ekoloških organizacija, a polazi od činjenice da su ekološka udruženja doista početak i svršetak svake akcije u zaštiti okoliša, ali im često nedostaje znanja, stručnosti i moći za provedbu potrebnih akcija, zbog čega je ekološkim organizacijama potrebna određena znanstvena, stručna, pa i politička pomoć, kao preduvjet što boljeg osmišljavanja i što veće uspješnosti njihovih akcija.

nije evidentirano

nije evidentirano