hrvatski

Fonostilistički pristup usmenim predajama

Fonostilistički pristup usmenoknjiževnim tekstovima dosada se ponajviše primjenjivao u analizama poezije, poslovičnih i retoričkih žanrova, prije svega zbog njihove čvršće ritmičke strukture. Pojedini pripovjedni žanrovi također su bili predmetom fonostilističkih analiza (v. Božanić 1988), ali predaji kao usmenoknjiževnom pripovjednom žanru rijetko se prilazilo iz ovog kuta gledanja. Razloge treba tražiti zasigurno u znatno labavijoj strukturi, ponekad i fragmentarnosti predaje, ali i u nužnosti postojanja audiozapisa, što predstavlja problem za starija, ali i mnoga novija terenska istraživanja. Tragom promišljanja B. Vuletića (2006) o fonetskoj i fonološkoj fonostilistici, a što je u skladu sa stavovima utemeljitelja fonostilistike, N. S. Trubeckoja, fonostilistički opis usmenih predaja mogao bi odlaziti u dvama smjerovima: jedan bi bio usmjeren na individualne značajke pripovjedača, a drugi na zajedničke značajke koje se javljaju kod različitih pripovjedača. Te bi se „predajne univerzalije” tada mogle temeljitije opisati, čime bi se upotpunile spoznaje o teksturi predaje. Ovo se izlaganje izravno nadovezuje na istraživanje o vrednotama govornoga jezika u folklorističkim istraživanjima (Nikolić i Rudan 2013), koje je na korpusu suvremenih predaja u Istri pokazalo važnost stanki, intenziteta, intonacije i tempa, kao auditivnih govornih vrednota u žanru predaje. Analizom različitih pripovjedača predaja iz različitih hrvatskih krajeva, kao i usporedbom s transkribiranim zapisima, ilustrirat će se mogućnosti fonostilističkoga pristupa u proučavanju usmenih predaja.

fonostilistika; predaja; pripovjedač; tekstura; vrednote govornoga jezika

nije evidentirano