hrvatski

Terapeutska uloga književnosti na primjeru Crnoga smiješka Petra Šegedina

Vrijeme u kojemu svakodnevno srećemo različite vrste terapija kao što su, uz ostale, biblioterapija, logobiblioterapija, bajkoterapija, umjetnička ili art terapija, hagioterapija, terapija stripom, obvezuje nas promotriti i terapeutsku ulogu književnosti, kojoj su već pridruživane različite funkcije kao što su moralna, društvena, spoznajna, filozofska, nacionalna, politička i dr. Psihoterapeutsku i oslobađajuću ulogu književnosti kao umjetnosti promatrat ćemo na romanu Crni smiješak Petra Šegedina. Kako Crni smiješak kao vrsta epistolarnoga romana tematizira oblike odašiljanja, primanja i čitanja pisanih jezičnih, odnosno književnih poruka, u njemu dolazi do polifonije glasova čemu pridonosi tehnika pisama, koja autoru piše i šalje s juga Charles (Karlo Maron), uglavnom o ljudima koje sreće na svojim putovanjima, stoga će se razmatrati odnosi pripovjednih glasova i fokalizacija. Pod motom Šegedinove rečenice &raquo ; ; Živim u panici i tješim se da sam pravi istiniti ja samo u književnosti&laquo ; ; promatrali smo piščevu potragu za identitetom i ovjerili ga u književnoj egzistenciji. U zaključku pokazujemo kako, polazeći od psihoterapeutske uloge književnosti, Šegedinova potraga za smislom rezultira egzistencijalističkim ovjeravanjem identiteta i stjecanjem slobode u mediju umjetničke riječi.

Petar Šegedin; roman; terapeutska uloga književnosti

nije evidentirano